„Samo da ti guzica vidi puta“ je rečenica koja me prati otkako sam svjesna sebe, valjda. Ima nešto posebno u putovanjima – ne moraju uvijek biti lijepa, ne moraju uvijek biti ni lagana, ni jednostavna na kraju krajeva. Ponekad nas putovanja i zabole, ponekad nam otvore oči i pokažu šta sve nemamo, koga sve nemamo. Putovanja ...
Budi me bol, izdaleka, još tupa. Pridižem se jedva, išijas mi je vjerni saputnik svih devet mjeseci a s „osvojenim“ kilogramima i izolacijom u doba pandemije, nisam mu baš ni dala puno povoda da ode. Gdje je taj sat? Hvata me bijes u momentu - zašto nemamo policu iznad glave, za sat, mobitel, knjigu... „Nemamo jer ti ...
Ovih dana u svijetu se svaki dan obilježava nešto. Svaki dan je dan nečega i sve mi se čini da što je trivijalniji povod ( na prvu sam otipkala – gluplji pa izbrisala, a onda shvatila: hej, ovo je moj dio interneta i tu mogu napisati što želim i što mislim, a mislim gluplji) to ...
...ili dok jedva čekam da jedna faza prođe pitam se gdje je proletila još jedna godina Robi je napunio tri godine. Koliko god sam se trudila da budem prisutna i živim u momentu, da stavim sve obaveze sa strane i sjednem na pod među razbacane igračke, toliko često osjetim krivnju. Jer nisam među tim razbacanim igračkama tako ...
Za početak red je da se predstavim, mada vjerujem da će ove redove ipak čitati raja s instagrama koja već ima određenu sliku o meni ( svako svoju, svaka je jednim dijelom tačna i svaka je nepotpuna).Zdravo raja, ja sam Vildana i u svojoj 34-oj godini počinjem pisati blog.Zašto?Zato jer nisam u 24-oj kada sam ...