„Ja nisam beba, ja sam veJiki dečko Jobi.“

Kako ću ikada voljeti opet kao što volim tebe? Hoću li ti nedostajati? Hoće li nam nedostajati naš trio fantastiko koji priča strašne priče u „pilji“? Ili ćemo lako u špilju dodati još jedno?

Jesmo li požurili? Je li prerano da postaneš brat? Jer prerano je da postaneš dečko…

Ovim riječima sam, najkraće moguće opisala „strahove“ koji su me sve više obuzimali kako se trudnoća približavala kraju. A bili su mnogo veći od napisanog. Uglavnom sam ih ćutala u sebi jer je jedan dio mene znao da će sve biti okej i da razmišljam o stvarima na koje ne mogu uticati, o stvarima koje su i svi drugi pregurali pa ću i ja sama, ali opet…

Ponekad sam te strahove znala podijeliti s Davorom, onako usput, u nekoj priči, najležernije moguće bi zvučala moja pitanja a baš tada su moji strahovi bili veći od mene same i trebalo mi je makar to njegovo:“ Ne budali Vildana, majke ti…“

Nikad nisam prevalila tu rečenicu preko usta, a stanovala mi je u glavi dugo – HOĆU LI I DRUGO DIJETE MOĆI VOLJETI OVAKO? I ŠTA AKO NE BUDEM?

Kao da ljubav ima granice, kao da je u tečnom stanju pa može iscuriti. Hoću li je imati za sve?

Kada bih počela razmišljati na tu temu – misli su pravile tornado u mojoj glavi a najrazličitije emocije su me preplavljale do momenta kada bih ostala bez zraka i isti potražila na balkonu.

Bilo me strah. Osjećala sam i krivicu. Zbog svega što će izgubiti Robi – pažnju, svu našu nepodijeljenu ljubav i svo naše vrijeme. Sve naše živce nisam zaboravljala u toj jednadžbi.

Kada bih sama sebe izmorila s analiziranjem kako će Robi kada dođe beba onda bih se sekirala oko činjenice da taj mališa u mome stomaku će uvijek i zauvijek znati samo za baš to što zbog Robija žalim – podijeljenu ljubav i pažnju, tanke živce i nikada neće imati nas samo za sebe. Jer kad je bal i kad se mučim, da se mučim do samog kraja…

Nakon Robija, znala sam da želim još jedno dijete, ali na vrlo sebičan način – JA želim još tog mirisa, nježnosti i rastapanja srca. Htjela sam da i Robi ima brata ili sestru ali ta želja je dolazila iza moje da opet prođem kroz sve teške i divne početke majčinstva, od prvih udaraca u stomaku do neopisivog osjećaja istovremene težine i lakoće držanja novorođenčeta u rukama.

Razmišljala sam šta će Robi izgubiti.

Kako sam samo blesava bila. Nisam razmišljala šta će dobiti.

Razmišljala sam o svemu što Tibor neće imati kao drugo dijete, bez da sam mogla i zamisliti koliko je bolje sve što će ga dočekati.

I znate što? Istina je. Istina je da opet sve bude kao i prvi put, opet s oduševljenjem gledam u mala stopala i 10 prstića čiste perfekcije, kao da ih nikada tako malene nisam vidjela prije.

O da, tačno je sve što su govorili, i budeš ponosna na svoje srce koje voli više nego si ikada mislila da može. Zaljubila sam se opet, nepovratno kao i prvi put. Bila sam opijena mrvicom u rukama.

Ispočetka Robi nije pretjerano doživljavao bebu, a i kako bi, Tibor je samo spavao i dojio. Srećom za sve nas.

Prvi put kada sam u prostoriji ostavila njih dvojicu same na čas, prizor koji sam zatekla mi je oduzeo dah. Robi je sjedio na podu ispred ljuljačke u kojoj je ležao Tibor, tepao mu i pravio smiješne izraze lica. Stajala sam na vratima i osjećala kako moje srce raste. Čini mi se da sam stvarno mogla osjetiti kako se fizički povećava.

Iako su njihove potrebe drugačije, njihovi ritmovi totalno i apsolutno neusklađeni – odjednom se desila magija – Robi, inače mala mazilica je postao do te mjere nježan i pažljiv prema bratu da nas često rasplače. Tibor je sve svjesniji svoje okoline i Robi sve češće pita kada će Bobo početi „šetati“.

Već sada je stvorio mali svijet u kome je brat važan dio, oko kojeg se prave tračnice za vlakiće i staze za utrke i raduje se vikendima da mogu njih dvojica spavati skupa.

Nisam toliko blesava da vjerujem da će uvijek biti ovako idilično i lako s njima dvojicom, da neće doći faze svađanja oko svake igračke, svake odluke, plakanja za svaku sitnicu (dobro, to i sada imamo) i ljubomore za svaki drugačiji pogled i analiziranja svake izgovorene riječi ali bez obzira na sve što dolazi jasno mi je da sam se devet mjeseci brinula oko – gluposti.

Da se mogu vratiti nazad u svoje trudničke dane, rekla bih sebi da se ne mučim u vrijeme kada je sve svejedno duplo teže i kada hormoni rade svoje (i korona također).

Ali ne mogu nazad. A i ne želim.

Zato mogu reći onima koji to sada prolaze ili će prolaziti – ne trošite vrijeme. Istina je – voljet ćete i drugo jednako jako. Voljet ćete istom onom bezgraničnom, nesebičnom ljubavlju-koja-pomalo-guši, iako sada ne možete zamisliti da je takvo nešto moguće ponoviti.

E pa, ponovit će se.

Istina je da nikada nećete morati birati i dijeliti ljubav među svojom djecom, samo će se osloboditi prostor u vašem srcu za koji niste znali da postoji. Znam da ćete brinuti kako će se starije dijete prilagoditi, kako će reagirati na novog člana ali nemojte se previše mučiti. To je samo period prilagodbe, nekima traje kraće, nekima malo duže ali prođe i u jednom momentu ćete opet stvoriti rutinu.

Često sam znala posmatrati druge mame s dvoje i više djece kako s lakoćom obavljaju sve dnevne zadatke i aktivnosti – prodavnice, vrtiće, parkiće i nadala se (još uvijek se nadam, da se ne lažemo) da ću i ja kada dođe vrijeme sve to raditi s njihovom lakoćom.

Ponekad se pitam jesam li im dovoljna. Često mislim da nisam i da sam mogla mnogo bolje, mnogo više dati. Nekim danima  mislim da nikada neću ni biti dovoljna i da će uvijek nedostajati nešto. A onda ih vidim zajedno i znam da i ono što ja propustim u danu, nadoknadit će oni jedan drugom. Možda su mali ali itekako znaju da vole.

Prije šest mjeseci smo dobili Tibora.

Naše dijete 2020 godine.

On je naš mir u njenom kaosu, velika sreća u nesreći, njegove plave okice svijetlo koz mnoge tame. I ništa nije onako kako sam planirala, i ništa nije bilo ni lako ni jednostavno, sve što je moglo poći krivo pošlo je. Osim njega. On je došao u pravo vrijeme i zato ću zauvijek biti zahvalna na prošloj godini. Pokazao mi je kako mogu voljeti još više, još jače. Obojicu.

Ipak, jednu novu stvar je Tibor „donio“ sa sobom. Novu perspektivu majčinstva.

Ovaj put ne čekam ništa da prođe. Upijam sve jednako, i dobre i loše trenutke. Gledam starijeg u kaosu njegove sobe kako se igra, priča s igračkama, popravlja pandi zube i vidim kako su brzo proletile njegove tri godine. Gledam njega i jasno mi je da je svaki tren vrijedan i poseban, pa i ono presvlačenje pokakane pelene u 4 ujutro i noći kad se spava samo na mami i maratonskih dojenja.

Jer i to će proletiti.

Opet.