IMA LI ŽIVOTA PRIJE DJECE?

Ima ta jedna rečenica s kojom se često sretnem, koju često pročitam ili čujem u svakodnevnim razgovorima.

NE SJEĆAM SE ŽIVOTA PRIJE DJECE.

E pa znate šta ima novo? Ja se sjećam.

I znate šta još ima novo po tom pitanju?

Moj život prije djece je bio odličan.

O-D-L-I-Č-A-N.

Nikad nisam bila ona koja se djecom oduševljava, koja zna kako da se s djecom igra i da im tepa dok se ne prolomi onaj bebeći zvonki smijeh. U svojim ranim dvadesetim, kako moja nana kaže – kad sam se „zacurila“, djeca su znala biti slatka, zanimljiva ali najbitnije od svega – bila su tuđa.

Prošla sam sve faze, uključujući i one kada bih nakon ljubavnih brodoloma bila uvjerena da ću do kraja života ostati sama preko onih kada mi je samoj ili u vezi bilo tako dobro da ne bih mogla zamisliti drugačije.

Scenariji su bili različiti, ponekad bih bila bogata tetka koja drugoj djeci donosi igračke na koje roditelji nikada ne bi potrošili pare, a ponekad tetka s stotinu mačaka.

Ali uvijek sam bila tetka. Nikad majka.

Do svoje 25-te godine nisam poželjela djecu.

S Davorom sam ih počela zamišljati. To mi je bio znak da je on taj. Dobro, to i činjenica da je moju nanu svakodnevno dolazio i vozio je na plažu, pravio joj društvo u Dubrovniku dok sam ja u Sarajevu radila i zavidjela im na slikama s plaže koje je slao.

Kako su se moje dvadesete približavale kraju, ne znam šta se tačno promijenilo, na koji način niti kada se desio klik. Ali ja sam sve više htjela porodicu. Porodicu koju ne činimo samo nas dvoje. Imali smo nevjerovatnu sreću da se moja želja odmah i ostvarila i nakon savršene trudnoće dva garava oka su me zarobila zauvijek.

Nakon Robija ni sama ne znam više je li se život promijenio ili se promijenio moj pogled na život. Postala sam mama i smotuljak ušuškan u mome naručju je postao centar mog svijeta.

Postala sam majka ali nisam prestala biti Vildana.

Nikad nisam prestala biti Vildana.

Da, ja se sjećam života prije djece, i često sjetno uzdahnem kada ga se prisjećam. Uvijek, ali uvijek imam najširi osmijeh. Moj život prije djece je bio divan i ispunjen. Bila sam sretna, zadovoljna i nisam primjećivala da mi nešto nedostaje jer, vrlo prosto NIŠTA MI I NIJE NEDOSTAJALO.

Imala sam svo vrijeme svijeta samo za sebe, neradna jutra kojima se nisam ustajala iz kreveta prije podne jer sam spavalica/i jer sam mogla biti spavalica. Noći sam provodila s rajom po kafićima, koncertima, pozorištima ili smo „samo“ pravili večere svaki put kod nekog drugog,  gledali filmove koji bi redovno završavali dernekom, koji je opet završavao tako što se parama kitila tipkovnica kompjutera umjesto tambure.

Ili sam jednostavno čitala do kasno u noć ili već spavala, u prvi mrak. Kako me bila volja.

Zašto ovo pišem?

Svaki put kada s iskrom u očima govorim o nekom dragom događaju iz života prije djece uvijek je tu neko dežuran da me podsjeti da sam sada sretnija. Jer imam djecu. Uvijek uz moj sjetni uzdah i prisjećanje da sam imala desetak kilograma manje dolazi u paketu i podsjećanje da  sada imam dvojicu divnih dječaka i prijekor šta imam uzdisati za linijom. Uz svako prisjećanje na putovanje, ludovanje, lumpovanje ili čak razmišljanje iz tog vremena servira se i rečenica ALI TO SE NE MOŽE POREDITI sa ovim što imaš sada.

I ne može.

Ne mogu se servirati poređenja za utjehu. Jer utjeha nije potrebna. Jer poređenja nisu logična: kao da poredimo kruške i jabuke. Babe i žabe.

Danas su moja djeca moja najveća radost, bogatstvo i sreća. Prije deset godina moja djeca nisu postojala. Postojala sam ja – mlada, blesava i vrlo sretna ja i sve ono što me dovelo do danas. Danas su moja djeca moj život.  Ali moj život je postojao i prije moje djece.  Sve sretne, lude, tužne, teške i lake godine mog života prije njih nisu nestale. Niti ću ikada dopustiti da nestanu, da se zaborave, da ih ja zaboravim.

Sada sam majka, majčinstvo me određuje i ja u njemu uživam.

Ne uvijek u potpunosti, neću vas lagati. Kako Robi raste i otkako je Tibor s nama sve češće imam trenutke u kojima sam izgubljena. Frustrirana količinom igračaka, količinom hrane na tanjuru, galamom koju stvaraju ta dva mala bića, sve češće sam uplakana i imam dane u kojima mi  strašno nedostaje Vildana, ona od prije.

Ona Vildana koja samo izađe iz kuće s novčanikom u rukama i spusti se niz ulicu na kafu u kvartovski kafić koja će sigurno završiti s makar dvije čaše vina. I sve to napravi bez da pogleda u kakvom joj je stanju haljina jer nije imao tko od nju obrisati slinavi nos i ruke od svježe kruške.

Ta Vildana je bila odličan lik, kad vam kažem. Sestra, kćer, drugarica, jaran, simpatija, ljubav, djevojka, briga, sreća.

Ova danas je prvo mama pa sve ostalo. Ja nisam samo majka, ja sam njihov dom, sigurna luka i svjetionik. I kad je pospremljen i kada nije. I kada je dobar dan i kada nije ni blizu. Bez obzira na datum, na godišnje doba, na viruse i umor – ja sam njihov dom.

Moji dječaci me trebaju na način koji me ponekad izuje iz cipela. Proći će i brže nego što mislim će doći na red izuvanje iz cipela jer me neće više trebati uvijek i stalno.

Sad znam da nas djeca promijene zauvijek.

Ali se opet trudim i ne dam Vildanu „od prije djece“, ostvarujem njene sitne snove i ideje, njenu potrebu za tišinom i vremenom samo za nju da radi što god je volja, u isto vrijeme prihvatajući da nikad više neću biti u potpunosti ta osoba. Ali čuvam jedan dio nje, jer taj dio je neophodan i ovoj novoj, u mnogo čemu promijenjenoj. Upgrade-ovanoj, Vildana 2.0 verziji.

Nije loša majka ona koja se sjeća života prije djece. Kojoj ponekad taj život nedostaje. I sigurno joj ne treba utjeha niti otvaranje očiju o njenoj trenutnoj sreći jer ona to itekako zna.

Pa ta joj sreća stane u naručje.

3 Responses
  • Iva
    21 svibnja, 2021

    Rasturila. Ali to nije ništa novo. ?

  • Ajla
    21 svibnja, 2021

    ????

  • gospodja_grkinja
    21 svibnja, 2021

What do you think?

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *