Uživaj, proletit će. I letiti i dalje….

Uživaj, proletit će/ brzo će proći, nećeš se okrenuti/ostavi se svega, samo drži njega, sutra će već biti veliki.

Svaki put kada čujem ove riječi i sve druge varijacije na temu, stegne me u grlu.

Znam da vrijeme brzo prolazi. Znam da nema te robe, posuđa ni pospremljene kuće koja se može mjeriti s pogledom na usnulu bebu pored sebe i sobu ispunjenu mirisom koji samo bebe mogu imati. Nema popeglane hrpe koja može vrijediti više nego trenutak kada se tvoja beba po prvi put glasno nasmije tebi. Da, tebi, svojoj mami koja će se od dragosti i sreće jednako glasno nasmijati (i usput malo popiškiti u gaćice jer tako to dođe s majčinstvom).

Znam da vrijeme leti, s djecom posebno brzo.

Proletilo mi je pred nosom. DVA PUTA.

Ni ne okrenem se a mali mirišljavi smotuljak je već dijete koje se (pre)brzo penje na krevet, maše prstićem i govori NE-NE, ima najdraže slikovnice i pjesmice i ponavlja mama, mama, mama…

Znam da vrijeme leti jednao kao što znam da ne postoji ništa što ja mogu uraditi da ga zaustavim.

Jedino što mogu je uživati u ovome što imam danas i sada, znajući da će doći dan kada neću skupljati igračke stotinu puta u danu jer igračaka neće biti razbacanih i Lego kocke neće biti nagazne mine na putu do njihove sobe kada im donosim vodu usred noći i ljuljuškam da ponovo utonu u san.

Jer spavat će cijelu noć i sami ustajati po čašu vode.

Trudim se da uživam u skoro svakom trenutku. Najiskrenije, to sam si postavila kao cilj još prije četiri godine, kada se rodio Robi.

Kada Tibor zaspi na meni ne nosim ga u krevetić, čitam knjigu i slušam njegovo ravnomjerno disanje, ne propuštam da mu poljubim nogicu koju mi stavlja pod nos dok doji, sjedim mirno i čekam da završi s jelom i uživam u njegovim njam njam zalogajima iako imam toliko stvari za napraviti. Skoro svaku noć Robiju čitam ne preskačući redove, naglašavam riječi, oponašam zvukove životinja, zavučem se s njim u krevet iako nisam sigurna kako ću iz njega ustati.

Trudim se da uživam u svakom trenu. Nekada ne uspijevam. Svi ponavljamo „uživaj, uživaj, pusti sve, samo uživaj u momentu“ ali ja imam i one momente kada sam jako umorna i svega mi je preko glave. Trenutke kada sam tužna, kada me stisne sve što nisam stigla, sve što me čeka sutra, sva moja nedostajanja. Nekada me boli ono što se tabletom ne liječi, možda dobrim razgovorom ali često nemam vremena ni za taj razgovor. Pa samo čekam da svi legnu i zaspu pa da uživam u tišini, u dugom tuširanju bez da bezglavo izlijećem kose pune šampona na zvuk padanja nečega ili nekoga ili još gore, na zvuk sumnjive tišine.

I to je majčinstvo.

Jedno razdoblje naših života prestaje, ono koje nama majkama posebno teško padne, ušuškano 0/24 vrijeme s našim koala bebama oko vrata. To što je moja beba svakim danom sve manje beba ne znači da je čarolija prestala i da nas u danima i godinama ispred nas ne čekaju magični trenuci.

Nove pobjede i nove avanture nas čekaju. Stotine novih, malih, svakodnevnih pobjeda.

Povratak na posao, smisleni razgovori s odraslim ljudima. Financijska sigurnost, rad na sebi, poslovni izazovi i uspjesi, osjećaj ponosa na sebe jer si napravila nešto važno, nešto dobro, nešto što će polučiti uspjeh. Neki dani će biti puni smijeha i lakoće. Drugi će biti teški, radni sati će predugo trajati, noći će biti besane.

Prošla sam sve već jednom, povratak na posao, jaslice, privikavanje pa opet nisam sigurna kako se sada osjećam. Preplašeno i ne baš. Spremna sam, nikada nije postojala opcija da ostanem kući. Nesigurno? Svakako. Kao da je ovo još jedan ispit majčinstva koji moram položiti. Koji moramo položiti zajedno.

Trebat će nam vremena da se naviknemo i uhodamo ali to što će biti čupavo nas neće obeshrabriti, toliko obećavam sebi i ovaj, jednako kao i prošli put.

Nedostajat će mi naši lijeni dani, popodnevna kunjanja, samo ja i mala žuta glavica s osmjehom od jednog zubića. Nedostajat će mi ali neću dopustiti da tugujem za njima.

Dani iza nas nisu najbolji dani naših života, odbijam ih takvim gledati. Dani koji dolaze će biti najbolji dani ikada, s mnogo novih prvih: prvih osmijeha na vratima vrtića, prvih koraka Stradunom, prvih vožnji avionom, prvih domaćih zadataka, školskih priredbi, prvih ljubavi i prvih slomljenih srca (kako ću tek tada plakati…).

Spremna sam.

Spremna sam da se prošlih dana sjećam s osmijehom, da ih se sjećam kao mirisnih, kaotičnih dana i života s malom djecom i velikom pandemijom. Spremna sam za nove dane koje ćemo ispunjavati nama, bojati bojama naše obitelji zajedno i graditi nesvjesno sve divne trenutke na koje ćemo biti ponosni kada jednom pogledamo nazad.

3 Responses
  • lenka
    1 srpnja, 2021

    Pravo u metu, divno pisete! ♥️

  • Jelena
    1 srpnja, 2021

    Istina do suza ??

  • Ivana marijanovic
    1 srpnja, 2021

    Savrsenstvo ??

What do you think?

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *