Pročitala sam nedavno istraživanje Univerziteta u Torontu kako putovanja djecu čine sretnima mnogo duže nego što traju, da ih se mnogo duže sjećaju i da ih duže drži osjećaj uzbuđenja i oduševljenja nego nas odrasle. Logično zar ne? Mi odrasli se nakon godišnjeg odmah vratimo u „mašinu“.
Bilo da planiramo kratki put u susjedni grad, kod bake i djeda ili letimo preko oceana upravo taj dar novoga iskustva i doživljaja je nešto što nas više povezuje kao obitelj nego bilo koja druga materijalna imovina, tvrde rezultati tog istraživanja.
Meni su i dalje najdivnije uspomene na djetinjstvo upravo naši odlasci na more.
Bez klime u malom bijelom Yugu 45, kao iz pjesme Pušenja, mama koja stotine puta pita je li kome muka, mlađi brat koji hiljade puta pita jesmo li stigli i to čim izađemo iz avlije i tata koji se nervira u našoj avliji jer će biti gužva na granici. Pauza u hladu s neizostavnim pohovanim pilećim šniclama i patlidžanom i natjecanje s bratom ko će prvi vidjeti more iza te posljednje krivine koja nam ga skriva. Da, obiteljska putovanja su moje najdivnije uspomene koje ću imati do kraja svoga života.
Uvijek sam se pitala idu li i gdje na godišnje odmore idu ljudi koji žive na moru?
Sada znam.
Iako većina ne putuje ljeti, posebno ne u srcu sezone, ipak da bi godišnji odmor bio odmor morate se maknuti od kuće. Dane godišnjeg odmora čuvamo za zimski period, posebno oni koji uživaju u planinama i skijanju (ja nisam ta) ili mirisna Miholjska ljeta. Proljeće nam se svake godine izgubi u prijevodu.
Poučeni prošlogodišnjim iskustvom, ove godine smo ipak planirali mini godišnji odmor ljeti dok nam kretanje nije ograničeno i dok su brojke Covid zaraženih u nekim normalnim granicam.
Prvi put smo s klincima boravili u hotelu, onom prilagođen upravo njima i to je bio pun pogodak, barem što se Robija tiče. Mi, s krajnjeg juga, tražili smo obiteljski hotel koji ne zahtijeva dugo putovanje i izbor je pao na Medora Auri Family Beach Resort u Podgori, u samom srcu Makarske rivijere.
Boravili smo u prostranoj i udobnoj obiteljskoj sobi koju čine dvije povezane spavaće sobe, svaka sa svojim balkonom. U jednoj sobi je bračni krevet dok su u drugoj dva odvojena kreveta standardnih dimenzija. Obiteljske sobe su smještene u neposrednoj blizini sadržaja za igru i zabavu, te bazena i plaže što vam se ne čini kao posebna prednost sve dok ne dođete tamo i svakodnevno se vraćate po nešto što ste zaboravili.
Hotel nudi uslugu polupansiona, uz buffet doručak i večeru u hotelskom restoranu sva pića su uključena u cijenu. Robijevo rano buđenje nam je itekako dobro dolazilo jer bi ulovili mjesto za doručak na terasi s savršenim pogledom na najljepše plavetnilo Jadranskog mora.
Izbor hrane je zaista veliki pa čak i za jednogodišnjaka koji je svakodnevno uživao u svježem voću. Niko se neće ljutiti ako malo voća i keksa ponesete i u sobu djeci za marendu, provjereno, iz prve ruke.
Kraj recepcije je strateški pozicionirana igraonica i bazen s lopticama pa dok je tata rješavao check in, zabava je krenula. Odmah na recepciji smo dobili tjedni program aktivnosti za djecu. Zabavne i kreativne radionice, sportske aktivnosti, natjecanja za starije klince ali i bogat sadržaj za najmlađe, od različitih radionica: mali kuhari, facepainting, modeliranje balona, potraga za blagom do neizostavnog mini disca u večernjim satima.. Za one malo starije u kids corneru nalazi se prostor opremljen sa igraćim konzolama.
Djeca u klubovima su podijeljena po dobnim skupinama – Mini (4-7 godina) i Maxi (7-13 godina) program. Unutar klubova, za vrijeme radnog vremena klubova, djecu je moguće ostaviti na čuvanje profesionalnim animatorima i odgajateljima.
Kažem moguće je jer Robi nije htio ni čuti da ostane sam ali srećom Playhotel – dječija igraonica je smještena između hotelskih paviljona, pa smo se mi veliki smjestili u vrt s ljuljačkama da bi mu bili „na oku“ dok se igrao.
Kako kažu: win-win situacija.
Iako je hotel na plaži, i to ne bilo kakvoj, nego predivnoj plaži na kojoj imate i ležaljke, suncobrane, parkić za djecu i teren za odbojku na pijesku, Robi se nije htio maknuti s bazena.
A iskrena da budem, nisam ni ja.
Kad mi kažu da se samo bezveze mučim putujući s ovako malom djecom jer se svakako neće ničega sjećati samo odmahnem rukom i nastavim po svome.
Moji dječaci se neće sjećati kako su brzo povukli nogicu u zrak nakon prvog dodira s morem i već minutu kasnije oduševljeno lupkali nogicama. Robi se ne sjeća vog prvog leta avionom, Tibor ne zna da je kao beba od dva mjeseca prešao 1000km u par dana. Ali ja sjećam i vjerujem da ih svako putovanje nečemu uči.
Nije lako putovati s klincima, posebno sada s todlerom i još uvijek bebom. Ponekad mi se čini da pripreme i pakiranje doma traju duže od samog putovanja. Sve rutine, rasporedi spavanja padaju u vodu.
Pa opet, više od bilo čega drugog bih voljela da si možemo naša zajednička putovanja priuštiti više puta u godini dana. Iako skroz drugačije od naših putovanja u dvoje opet naša kratka putovanja supruga i mene povežu na isti način kao uvijek do sada. Kada se maknemo od kuće i svakodnevnih obaveza ostaje nam da se fokusiramo jedno na drugu i na naše dječake i vrlo brzo se podsjetimo što nam je zaista važno i da sve što smo htjeli imati – imamo.
Znam da su sada godišnji odmori skoro pa završeni i da je ljeto na izmaku ali kada budete planirali sljedeće, imajte Podgoru na umu. I kućni ljubimci su dobrodošli u Medora Auri hotel.
Robi još uvijek samo priča o tome.
Na kraju krajeva, imamo samo 18 ljeta s našom djecom. Ne želim propustiti ni jedno.
