MI OD ZAGRLJAJA NE ODUSTAJEMO

Mislila sam da će 2020 godina biti godina u kojoj ćemo sve posložiti. Napokon smo napravili promjene u stanu koje sam dugo priželjkivala, proljeće u Dubrovniku je čarobno, drugo dijete na putu, duge šetnje s Robijem, bukirano vikend putovanje samo za nas dvoje prije nego postanemo roditelji još jednog dječaka, najavljena vjenčanja dragih ljudi  a kasnije ljeto, more, plaže, porodiljni, stvaranje novih rutina i napokon po prvi put posjet bratu na njegovoj novoj adresi.

A onda se dogodio COVID i sve se odigralo mimo planiranog. Uslijedili su mjeseci ispunjeni brigom i strahom – za trudnoću, Robija, roditelje, naše najstarije člaove porodice, poslove, finansije i kredite…

Kako zlo nikad ne dolazi samo, u vrijeme lockdowna smo pretrpili i dodatne životne udarce za koje zaista želim da ih niko nikada ne doživi.

Sve to u totalnoj izoliranosti od svijeta kakav smo do tada znali i gradili su kod mene u zadnjem tromjesečju trudnoće rezultirali sve češćim napadima panike. Šta će se desiti sutra? Za mjesec dana? Kako će uopće izgledati porod u doba pandemije? Hoću li moći imati pratnju na porodu? Šta ako se nešto zakomplicira i krene krivo? Hoće li moji roditelji uopće moći doći? Hoće li vidjeti drugog unuka? Kako ću sama ako ne dođu…

I još stotine i stotine pitanja i jednako toliko neprospavanih noći.

Davor i Robi su me u momentima kada sam bila vidno slomljena, zamišljena, uplakana i odsutna pokušavali nasmijati, zaposliti, skrenuti mi misli i odlično im je išlo od ruke. Prestala sam gledati i slušati vijesti, totalno sam ograničila sadržaj koji konzumiram vezan za COVID (a manje- više je sve bilo vezano za COVID), i dane provodila u igri s Robijem i čitajući sve što mi je dolazilo pod ruku.

Nisam zamišljala 2020tu ovako, ali nisam u tome sama. Maske, dezinficijensi, ograničen broj ljudi u trgovinama, zatvorene trgovine, propusnice, zoom, video call, nestašica kvasca, COVID testovi, panika kad se kihne, nakašlje…

Kako se približava Nova godina, dolazak 2021e svima nam izgleda kao mala pobjeda.

Naravno da nisam naivna ni budalasta (toliko) da vjerujem kako ćemo se 01/01/2021 probuditi sretni i veseli, granice će biti prohodne bez potrebnih negativnih testova i odobrenja Civilnog stožera, neće se nositi maske a svi koji su ostali bez posla će ga to čarobno jutro opet imati.

Nisam,naravno da nisam.

Nikakva se magija neće desiti, naše brige i borbe koje vodimo neće nestati i prestati. Ali ima nešto u tom početku godine. Neki čudan mir i nova, svježa, neotpakirana doza nade.

Šansa za novi  početak.

A kakva je bila ova godina i najmanja svježina nove je bitna. I pomaže.

M&D drveni stol za alat

Za mnoge je 2020 godina bila godina izazova na mnogim poljima, pored korone. Kakve god bitke vodili ove godine, uspjeli smo je pregurati. Kako god smo prošli – preživjeli smo je. Ima i mnogo onih koji, nažalost, nisu.

Naše bitke se nastavljaju ali bliže smo pobjedi. I nova godina nosi nova obećanja.

Do zadnjeg sam se nadala da ćemo ipak, kao i svaku do sada, i ovu Novu godinu dočekati kod mojih. Nama se lako dogovoriti – za Božić smo u Hrvatskoj, za Novu godinu smo u Bosni.

I čekali smo, do zadnjeg.

Neću ni govoriti kako sam se osjećala i kako se osjećam sada kada znam da od tog plana definitivno nema ništa. I koliko boli. I kako su ionako kratki fitilji izgorili. Roditelje nisam zagrlila tri mjeseca a to što je Robi dovoljno veliki da svaki dan pita kad će proći glupi virus i kad ćemo ići kod nane i dede ne pomaže puno.

Tibor ima 6 mjeseci i moj brat ga još nije vidio, osim u svakodnevnim video pozivima. Već prepoznaje njihove glasove, smije se i guguće dok s njima „razgovara“. Prije par dana se Robi „igrao“ u sobi s mojim bratom (video call) a ja sam pravila ručak. Istrčao je iz sobe tako sretan i rekao mi:“Spremi me, sad će doći Dadule po mene da idemo u butigu!“

Moj brat mu je rekao da će ga zvati kasnije jer mora ići u prodavnicu ali Robi se nije predavao – ne i ne, nisu završili kućicu, nisu napravili bazen, nisu još stotine stvari pa mu je na kraju rekao – okej, povest ću te, misleći da će cijelo vrijeme biti na video call-u. A Robi je to shvatio onako kako bi i svako drugo dijete. Ne znam ko je više plakao od nas kad sam mu rekla da Dadule ne može doći po njega jer – glupi virus.

Praznici s porodicom su najljepši i najsretniji dio godine. I to ništa ne može zamijeniti.

Ništa se ne može mjeriti s mirisom koji nas dočeka kada uđemo u kuću – onaj dobro poznati miris doma, svježeg cvijeća, domaće juhe, maminog parfema i tatinog after shave-a.  Ništa ne može zamijeniti Robijev smijeh koji odzvanja sa svih strana, kao da u istom momentu boravi u svim sobama. I moje prazne ruke jer djeca su uvijek kod nekoga drugog a ja opet postajem nečije razmaženo dijete koje bi za doručak uštipke a za večeru krofne.

Ove godine nećemo biti s našim najdražima, ali ćemo opet uspjeti pronaći način da stvorimo uspomene za cijeli život, svi zajedno.

Jer tome nas uči ova 2020ta.

Uvijek postoji način.

Zato smo ovaj vikend pravili čestitke. Iscrtali smo male Robijeve ručice i pola kuće zaprljali temperama i ljepkom ali vrijedilo je njegovog osmijeha. Iscrtali smo i Tiborovu ručicu da oni koji ga još nisu vidjeli ipak „vide“ kako je narastao.

Robi je diktirao spisak: “Poslat ćemo nani i dedi, Dadulu i Leli, i amidži isto. Zašto nismo zvali amidžu? Hajmo ga zvati. I našoj Jasni ćemo poslati…“

On je dijete koje svoje video pozive shvaća vrlo ozbiljno.

Mislila sam da će ova godina biti godina u kojoj ćemo sve posložiti i napokon odahnuti. Sada znam da je ovo godina koja me naučila da budem sretna i zahvalna na onome što imamo, jer imamo i previše.

Zdravlje i jedni druge.

I sve one koje zovemo u cik zore kad se probudimo i vičemo:

„Upali kameru, ne vidimo vas. Ne valja ti internet, na kockice siiii. Upali sjeTKLo, ne vidim.“

Sve one kojima ćemo poslati male ručice da ih zagrle i koji će plakati kada ih dobiju. Od sreće.

Jer mi od zagrljaja ne odustajemo.

29 Responses

What do you think?

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *