Ne znam gdje je tačno nastao ćilim, dok sam malo istraživala u bespućima interneta čini mi se da nikada do kraja nije tačno definirano mjesto njegovog nastanka mada se uglavnom veže za prostore Dalekog istoka.

Prvi ćilimi po nekim etnografima dolaze u bosanske krajeve s Osmanlijama,  a drugi kažu da su ćilimi u Bosni postojali i mnogo prije. Nisam neki ljubitelj historiije, nikada bila, nikada neću ni biti osim ako u pozadini nema kakve skrivene romantične priče, legende o vilama, tragičnim ljubavima ili makar prostora da ja to sve u svojoj glavi izmaštam.

Bosanski ćilim je jedan od najprepoznatljivijih bosanskohercegovačkih ručno izrađivanih proizvoda a zbog načina i preciznosti same izrade, truda i potrebnog vremena predstavlja jedno pravo umjetničko djelo. I to ne malo jer su obično ćilimi bili dimenzije 2 x 3 metra.

Posebna je to vrsta vunenog ćilima, većinom orijentalnog izgleda koji predstavlja važnu kulturnu vrijednost naroda u Bosni i Hercegovini.  Krasi ih bogata likovna ornamentika i meni najdraže od svega – kolorit. Najčešće su crvene podloge, rjeđe plave i po sebi imaju raznovrsne ornamente ( koriste se prave, cik-cak linije, trokut, romb i sl.). Jedan od najčešćih motiva je akrep ili kornjača što je i jedan od najstarijih simbola u svijetu. Tako je po nekim predanjima kornjača tkana na bosanskim ćilimima nosila svijet na svojim leđima (i tu već opasno stvaram priče u glavi).

Sa šarama i ornamentima ima dva „glatka lica“ što se postiže čvrstim utkivanjem potke. Cijeli proces proizvodnje ćilima je ručno i iz jednog dijela na vertikalnom razboju čije se grede razmiču u zavisnosti od veličine ćilima. Prilikom izrade ćilima prsti tkalje su ono što ćilim određuje – jer prstima se uvlači potka različite boje  u osnovu pa onda udara metalni češljem ( o da, znalo je biti i bolno). Tako u tkanje ćilima tkalja unosi sebe, svoje emocije, razmišljanja, želje jer je tkanje ćilima dug i spor proces.

Izrađivani su od vune domaće ovce i boje su prirodne poput oraha i šljive. Divni su mi arhaični nazivi pojedinih boja kao zejtuni – maslinasta, šećerli – roza, jorgovani – ljubičasta, limuni – žuta, mišova – siva, kadifli – jarko crvena i mavi – plava.

Moja nana me još uvijek šalje u sobu da joj donesem kadifli džemper kad zahladi.

Na početku su bili namijenjeni samo prostirci a kasnije su postali obavezan dio svadbenih običaja i miraza (djevojka koja nije znala tkati ćilim teško se udavala), poklanjao se za rođenje djece, poklanjao se džamijama i crkvama, izrađivao i koristio kao znak sloge, mira u kući, bogatstva.

Najpoznatiji bosanski ćilim je Begovski ćilim koji se izrađivao i po nekoliko mjeseci. Tokom izrade se izosio na avliju (dvorište) prema suncu i kroz njega nije smjela proći niti jedna zraka sunca što bi bio krajnji dokaz njegove gustine i kvalitete.

Moje šarenilo je dobra stara ljubavna priča.

Bosanski ćilim koji već neko vrijeme krasi naš dom je „ruhanski“ ćilim moje nane.

Za one koji ne znaju ruho je sastavni dio miraza ili dote, odnosno imovine koju bi mladenka donosila u kuću mladoženje. Ruhom se najčešće označavao dio tekstilne oprema poput posteljina, stolnjaka, ćilima, peškira i naravno odjeće.  Ruho je bilo većinom mladenkin ručni rad, njenih sestara te ono što je naslijedila od majke.

Nani je ćilim tkala njena mlađa sestra prije tačno 65 godina.

Dok ovo pišem zamišljam tetku Bidu, mladu, rumenu s dvije pletenice kakve su obično nosile cure u to doba kako izviruju ispod tanke šamije s kericama koje su sestre jedna drugoj kerale i prišivale.

Zamišljam je kako tka ćilim i pjeva.

Nije nam zgodan, pravo da vam kažem. Ne „slaže“ mi se uz boju ugla. Nije ga lako održavati jer ga ne mogu iznijeti u avliju pa isklofati. Usisivač zapinje, kroz njega sve propada pa ga zavrćemo da usisamo i ispod njega. Malo mi je i veliki. Rese se ne mogu spasiti pa ih planiram skinuti.

Ali moj ćilim priča priču.

U sve bosanske ćilime su utkane šare koje simboliziraju utočište, rajske bašte, izobilje, plodnost, nebeska prostranstva. U ovaj moj je utkana priča moje porodice, priča jedna sestra koja je svoju ljubav prema drugoj utkala zajedno s vunom. Utkana je djevojačka tuga, ljubav i sreća. Djevojačkim prstima je ispričana ljubav mojih dede i nane, njihova borba, njihova odricanja, veselje i ponos zbog sagrađene kuće i  samo njihovog drvenog poda na kojem se šarenio i na kojem su se kasnije igrala njihova djeca.

I mi, njihovi unuci.

I sada njihovi pranuci.

Šta bih dala da mi ih sada deda vidi, obojicu. Da ih stavi na krilo, kao nekada mene.

Neki kažu da je bosanski ćilim bio amajlija što donosi sreću kući u kojoj je prostrt.

Meni izmami osmijeh na lice svako jutro.

A nanin osmijeh kad sam je pitala da ga nosim sa sobom svojoj kući – nema tih riječi kojih bih ga ikada opisala. Njeno veselje ravno njegovim bojama.