DAN U ŽIVOTU: Ljepota običnog obiteljskog dana

Naš život, život naše djece je uglavnom satkan od običnih dana, dana u kojima se naizgled ništa spektakularno ne događa osim stare dobre (i ponekad dosadne) rutine.

Naš život kao četveročlane obitelji se rijetko može prikazati kao savršen, pa ni po instagramskim standardima. Kaotičan je, zamazan, plačljiv, jako glasan, često neuredan, uvijek s glazbenom podlogom i s puno vremena provedenog oko blagovaonskog stola.

Primjećujem sve više da većina  „ganja“ samo lijepe momente, kada smo sređeni, kada idemo na vjenčanja, u šetnje, pa na godišnje odmore u kofere pakiramo najljepšu robu koju imamo. Zašto ne skupljamo, bilježimo, dijelimo i manje lijepe, realnije trenutke naših obitelji? Jesu li nas društvene mreže dovele do toga da ne zabilježimo kamerom najdivniji izraz lica našeg djeteta jer je u kadru hrpa robe i rasturene igračke, suđe u kuhinji od večere noć prije ili nam se ne daj Bože vidi podbradak?

A svi ti trenuci su itekako vrijedni biti zabilježeni.

Jer nered može jednako biti lijep.

Jer trenuci vike također znaju kriti svoju ljepotu.

Nije da ću se baš pohvaliti ispadima bijesa koje naravno imaju i moja djeca kao i sva druga ali taj momenat kada se vika utiša, kada ih stisnem u naručje i kada me pogledaju velikim, još suznim očima i nasmiju se, odahnem i sama. Jer još jednu (malu) oluju smo preživjeli zajedno.

Jer galama ponekad može biti smirujuća.

Najglasnije objašnjavanje, lupanje i prepirke oko istih igračaka uz povremene prekide programa našim NE, Ne, NE su trenutno soundtrack našeg života. Pa ipak kada „naručim“ pjesmu i platim s 5kn koje će on iskoristiti za vožnju vlakićem naredni put kada budemo u shoppingu, pa i sama zapjevam uz stihove koje viče a ne pjeva shvatim da su to oni dani koji će mi jednom nedostajati.

Vrijeme koje provedem s dječacima na podu njihove sobe glumeći pacijenta/doktora/brod/avion/ planinu ili što god im padne na pamet ili vrijeme u parkiću gdje mi je jedini zadatak da balansiram kome ću prvo očistiti nos a kome dodati vodu nisu nikakvi spektakularni momenti, ali baš oni su najljepše naše uspomene za budućnost.

I sve njih je Nikola ulovio svojom kamerom.

“Dan u životu” je projekat, drugo dijete bračno – poslovnog para iz Splita, Martine i Nikole u kojoj predstavljaju obiteljsku fotografiju malo drugačije nego smo navikli i iako je u svijetu vrlo popularan, kod nas nam premijeru prave upravo Martina i Nikola.

Ukratko, “Dan u životu” je jedan običan dan u svakodnevnom životu obitelji koji fotograf učini neobičnim time što baš cijeli dan provede s vama fotografirajući. Da, punih 12 sati.

Ako ste sada prevrnuli očima kao i moj suprug kada sam mu prvi put izložila ovu ideju, reći ću vam da ovaj opis “Dana u životu” nije ni prbližno dovoljno dobar da si to probate zamisliti u glavi. Zašto?

Jednostavno jer s vama jedan dan ne provede bilo koji fotograf nego baš  Nikola. Tata malog dječaka, vršnjaka naših klinaca koji jednostavno zna što znači i kako izgleda jutarnje buđenje i zaplakivanje, kako izgledaju tantrumi, koliko traju spremanja za običnu šetnju, ima fora opremu za zabaviti klince i što nakon desetak, maksimalno dvadeset minuta zaboravite da je Nikola uopće tu s fotoaparatom već mu preko stola izdajete naređenje da vam nešto dohvati.

Ja jesam.

Sljedeća vrlo, vrlo bitna stavka je da je Nikola dokumentarni fotograf a to znači da nema poziranja, nema namještanja, pomakni se malo tamo, ajde sada malo ulijevo – ništa od toga. I baš zato dobijete prave fotografije jednog vašeg dana, onakvog kakav jeste.

S Nikolom smo se upoznali noć prije gdje nam je ukratko objasnio koncept Dana u životu. Kad kažem ukratko mislim kratko da kraće ne može:

„Vi normalno živite vaše živote a na mene ćete svakako brzo zaboraviti. Osim što mi, molim vas, dajte jesti u neka doba“, reče Nikola. I tako i bi.

Ujutro kad je došao, Tibor i ja smo kao i inače spavali a naši ranoranioci su već pili kafu, robe i igračaka je bilo svuda i prvo sam pomislila – pa moj Davore kako makar nisi maknuo robu da ima čovjek gdje sjesti.

A onda sam se sjetila da smo to mi. Apsolutni haos u pokretu.

I zaista, ovo što vidite na fotografijama je jedan obični dan, neradni dan koji provodimo skupa. I mi, tačno takvi kakvi jesmo.

Ja, u maminoj spavaćici čekam da mi Davor napravi kafu pa da ja mogu praviti palačinke, Robi koji se na smjene plače i smije, Tibor koji se baš to jutro probudio s natečenim uhom jer ga je nešto pecnulo, Davor oduševljen jer je za objed riba koju je prvi komšija ulovio, nikada veću i prebacio preko balkona.

Nikola zna prepoznati trenutak, on zna namirisati trenutak koji će se tek dogoditi i onda ga sačuvati za nas na način da će i godinama kasnije pričati priču.

Jer Dan u životu je upravo to, ispričana priča o običnim stvarima, običnim danima,  svakodnevnici koja je satkana od emocija, širokog spektra emocija jer sve i da hoćete ne možete se pretvarati punih 12h, pa bude i suza i smijeha, i visokih tonova i prevrtanja očiju. Priča je ovo u kojoj i jesu emocije bitne, ne popeglana, generička ljepota na koju smo već naviknuti.

Ali upravo obični dani su najposebniji i jedini bitni jer od njih je nanizan život. Kada otvorimo oči i dopustimo sebi da vidimo ljepotu u izlasku sunca zajedno s djetetom koje je baš u to doba budno, u njegovom osmijehu ili miru koji mu mazi usnulo lice, u razbacanim igračkama i otiscima prstiju po prozorima i ogledalima, u zagrljaju nakon tantruma, u okusu slanih suza dok ljubiš da prođe, u sigurnosti zagrljaja onoga s kime život stvaraš, tada vidimo život u njegovoj punini.

Naši životi nisu savršeni, moja djeca nisu savršena, ja definitivno nisam ni blizu savršenstva. Ali život koji stvaramo skupa, gradimo od svih nabrojanih i još bezbroj takvih momenata – to je za mene itekako savršenstvo.

Nadam se da će moji dečki jednako cijeniti ove fotografije za deset, petnaest godina. Da će u vrijeme kada ih bude drmao pubertet gledajući ih sjetiti se da su nam oni najbitniji, od prvog dana i da ih ne “mrzimo” jer im nešto ne dozvoljavamo, pa da neće”mrziti” ni oni nas (onako kako to tinejdžeri znaju sasuti u facu). Da će za dvadeset i kusur godina kada uveliko budu svjesni svih naših roditeljskih grešaka do tada napravljenih ipak vidjeti kako smo davali sve od sebe da budemo najbolji roditelji koje mogu imati.

Meni su ove fotografije najveće blago koje imam do sada.

Vrijeme možda leti s djecom ali ja sam uz pomoć Nikole i Martine uspjela jedan dan zauvijek zaustaviti.

Ograničeni broj fotografiranja Dan u životu moguće je rezervirati cijele godine a više informacija o rezervaciji fotografiranja kao i o tome što očekivati od dolaska fotografa na vašu adresu pa nadalje može pronaći na www.nikolasmernic.com ili na @nikolasmernicphotos

2 Responses
  • Zina
    14 rujna, 2021

    Fotografije su prelijepe! Nisam znala za tu ideju ali super je, valjda neko i u BiH radi ovako nešto slično…

  • Muris Bešlija
    15 rujna, 2021

    Bravo,divno ispričano i zabilježeno.Jer,život se živi…
    ❤️💛💚

What do you think?

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *