Još za vrijeme trudnoće često sam znala slušati kako je s drugim djetetom sve drugačije, sve ide kao po špagi, sve već znaš i odmah je lakše.

Osim što nije bilo. Ne uvijek, ne često. Danas, godinu i par mjeseci i dvoje djece nakon, mislim da imam pravo na ovu izjavu.

Istina je da s drugim djetetom znamo sve o svemu ili barem mislimo da znamo: dječijim virozama i rasporedu cijepljenja, temperature dočekujemo smireniji, pakiramo se duplo brže s duplo manje stvari.  Ali obitelj proširena za još jednog malog člana je velika promjena, mnogo veća od dodavanja još jednog krevetića u sobu i sjedalice u automobil.

Ne tako davno bila sam nova mama s malom bebom u naručju. Nova ja u cijeloj bolnoj i do ivice suza divnoj priči zvanoj majčinstvo. Nova u brigama, iščekivanjima, dočekivanjima, odgovornostima. Nakon samo par treptaja oka moja beba je dječačić, sladak kao šećer i tvrdoglav kao tata, koji melje bez da se ikada ugasi i koji, „kao“ , razumije da je tu u maminom stomaku – beba.

A ova, sada već iskusna mater, „kao“ misli da zna sve što se može znati o majčinstvu. Jer prošla sam to sve već jednom: trudnoću, strije, bolna leđa, porod, hemeroide o kojima se ćuti i nikad ne govori zbog neke nejasne sramote, jednake onoj zbog koje se ulošci u supermarketima uvijek pakiraju u neprovidne vrećice.  Prošla sam i dojenje pa dojenje i dojenje, Rota- viruse, šumove na srcu, puzanje i gugutanje, prve zalogaje i klimave korake.  

I noći bez sna. Mnogo, mnogo noći bez sna.

Mislila sam da sam ovaj put spremna. Možda ja nisam bila nova mama po drugi put ali  beba koju sam donijela iz bolnice jeste i sasvim je drugačija od starijeg brata. Od prvog dana pa do dana današnjeg.

Istina je, panika oko novorođenčeta više ne postoji, bar ne u onom omjeru ali uz novu bebu ovaj put dolazi i jedan potpuno novi osjećaj zvani grižnja savjest i novi izbori. Kojem od njih dvojice se dajem više, kojem više nedostajem, kojem više trebam?

Iz bolnice sam doma donijela još jednog dječaka u rukama, plavušana s očima boje mirnog mora i osjećaj krivice u grudima koji se pojavi niotkuda, bez reda, ritma i rasporeda.

Nije sve lakše drugi put.

Ono o čemu se toliko govori i piše, čudi i iščuđava a nikako ne mijenja te dočeka odmah: ako i kada se požališ ili samo odgovoriš na pitanje kako je s dvoje, dočekaju te riječi oštrije od bilo kakvog noža: „PA ŠTO SI IH RAĐALA“, „SEBI SI IH RAĐALA“, „KAKO TI JE NANA S PETERO, JOŠ I NJIVU OBRAĐIVALA“  i sve druge varijacije na temu kojih, da se ne lažemo, ima.

Pa zašutiš, progutaš knedlu, izvučeš snagu iz petnih žila da zaustaviš suzu koja je krenula, nasmiješ se najširim osmijehom i pokušaš promijeniti temu. A doma, dok novorođena beba plače ili doji a ti plačeš, pitaš se kako si smjela dopustiti da ti je teško jer, uz sav trud da se tema promijeni, ipak si saslušala i onaj dio priče kako bi neke dale sve da su na tvome mjestu.

Grižnja savjest, part II.

Nije jednako imati novorođenče od par dana koje spava i jede, tromjesečnu bebicu koja se silno veseli šarenoj loptici, bebu od devet mjeseci koja puže i jednogodišnjaka koji hoda. Nije jednako lako s jednim djetetom u različitim uzrastima a ne s dvoje djece.

I ja ne mogu reći da se sve može stići, a i ne želim da lažem. Ne može se sve stići. Nekim danima se ne može ništa (osim ako imate baka servise i tete čuvalice).  Ali kosu uvijek možete oprati i otuširati se, ako to postavite kao prioritet. Ili odspavati sat vremena duže. Oboje vjerovatno nećete uspjeti često.

Na pola puta Tiborove prve godine života, usred pandemije, s bebom naslonjenom na kuk dok pravim ručak i trogodišnjakom koji sve igračke donese baš u kuhinju, metar-sa-metar, da je uz nogu kao pas, shvatila sam da nikada neću biti ona „nova mama“ s početka priče.

Nakon rođenja Robija i tokom njegove prve godine života, nekada više, nekada manje ali redovno mi je nedostajala žena kakva sam bila prije. I sloboda i naspavanost i jednostavnost donošenja svakodnevnih životnih odluka poput one što ćemo ručati i kada, popodnevna spavanja iza plaže, pročiana knjiga u danu i dahu – sve ono zbog čega će vam reći PA ŠTO SI IH RAĐALA; ŠTA SI MISLILA – sve mi je to znalo nedostajati.

Nakon rođenja Tibora i tokom njegovih prvih par mjeseci, nekada više, nekada manje ali svakodnevno mi je nedostajala majka kakva sam bila prije, majka kakva sam bila prvi put.

Ona koja je sve stizala, kojoj je kuća bila čista i pospremljena i koja se svaki dan držala rasporeda kao pijan plota:  buđenje, doručak pa šetnja, knjiga uz more dok beba u kolicima spava, ručak za bebu i vrijeme za igru prije drugog, popodnevnog spavanca, ručak za nas dvoje velikih pa opet šetnja, kupanje, film, serija, kako koji dan, kako koje godišnje doba.

Majka koja je imala svo vrijeme svijeta za potrebe i prohtijeve djeteta i daleeeekooo više strpljenja je postala majka koja u djeliću sekunde donosi odluku kojem djetetu više treba jer naravno da oboje plače u isto vrijeme.

Srećom, nije mi dugo trebalo da shvatim da ne mogu biti ta ista majka od prvi puta i još bitnije ni ne trebam. Jednako kao što je svako dijete priča za sebe, drugačije, jedinstveno i posebno tako se i ja drugačije prilagođavam, mijenjam i rastem.

Ne, nije sve lakše drugi put.

Ali istina je da sve postaje bolje i lakše dosta brže – ne nakon pola godine kada mlađe dijete počne puzati a starije ga napokon prihvati, ne za godinu kad prestaneš dojiti i magijom djeca prospavaju cijelu noć (jer ne spavaju uvijek), ne kada se počnu zajedno igrati. Svakim danom postaje lakše, vidno lakše.

Stvari se jako brzo mijenjaju i ti znaš ovaj put da je tako.

Starije dijete će se svakim danom sve više navikavati na brata/sestru i nakon par sedmica vidjet ćeš da ga ujutro traži čim otvori oči, u razgovorima s drugima ga pominje i u svojim malim planovima ne izostavlja.

Doći će dan u kojem će tvoja djeca moći ostati sama u prostoriji bez da virkaš, gledaš i nadgledaš a i kada vidiš da tvoje starije dijete lupka mlađe po leđima nećeš imati poriv da ga spasiš jer znaš da je sve okej i da je to dio igre. Ne znam objasniti kako ćeš znati ali ćeš znati. I još ćeš se nasmijati sama sebi u bradu za sve one dane kada si brinula kako starijem sve nešto nedostaje, ti ponajviše i osjećala strašnu grižnju savjest.

Izlazak iz kuće će postati lagan (iji). Prvi dan solo s dvoje može biti svakakav a već drugi će biti sasvim uobičajen.

I te tako shvatiti da ništa ne radiš pogrešno, samo je stvarno ponekad jako teško s dvoje.

Sada, kao mama uskoro četverogodišnjaka i jednogodišnjaka koji zajedno donesu hrpu igračaka na pod kuhinje metar-sa-metar dok kuham ručak za sutra i razmišljam kako da u tri sata nakon dolaska kući s posla organiziram život u kojem imam vremena i za njih i za sebe, znam da sam na pravom putu.

P.S. Ako ikada shvatim kako u 3 sata strpati sve životne aktivnosti, pričat ću o tome svijetom i  obogatiti se.

Ali, stigla sam napisati post. Prioriteti koji obogate dušu.

Hvala što u svoja 3h nađete mjesta za mene!