Očekivati i dočekivati novu bebu kada već imate jedno dijete koje čeka kući je nova razina uzbuđenja, jedan drugačiji oblik brige i straha – kako će starije dijete reagirati na bebu. Svi to prolazimo i prođemo. Ni nas nije zaobišlo pitanje kako „pripremiti“ Robija na dolazak brata.

Dobijali smo savjete i kada ih nismo tražili, čitala sam i istraživala ali mnogo pročitanog mi nije „sjelo“. Nakon provjerenih savjeta onih koji o toj temi znaju bolje od nas i onih koji su sve to prošli već jednom (ili dva puta) i svega što smo mi zamislili da će Robiju i nama olakšati život i biti u skladu s nama kakvi jesmo, sada mogu reći rečenicu koja je Davorov zaštitni znak: DOBRO SMO MI TO.

Iako i više od pola savjeta nismo poslušali – još smo svi na okupu.

Još se jednom (barem nama) pokazalo da je najbolje slušati sebe i svoj instinkt jer niko na svijetu ne može znati i poznavati dijete bolje od njegovih roditelja. A i ptice na granama znaju da djeca nisu ni blizu ista.

Pričekali smo da dobijemo zeleno svjetlo od ginekologa da je s trudnoćom sve kako treba i prvo kome smo rekli bio je Robi. Uz sliku ultrazvuka objasnili smo mu da mama u stomaku sada ima bebu i kada beba dovoljno naraste ćemo je donijeti doma, a on će biti postati brat.

Oboje smo bili s njim kada smo mu rekli i računali smo na stotine pitanja jer obično tako bude s Robijem, ali pitanja su izostala. Eh, ono na što nismo računali je da će istu tu noć, na video pozivu s mojom mamom, Robi povikati:“ „Nana, nana, mi ti imamo bebu!“ i na njeno pitanje gdje – mahati slikom ultrazvuka.

Nikada nismo Robiju pričali priču kako će kada dođe beba imati s nekim da se igra po cijele dane. Jer, budimo realni, dijete od 2 i pol godine vrlo ozbiljno shvati sve što mu kažemo i kada donesemo bebu doma, malu i uspavanu koja jedino doji, spava i plače – ko će njemu tada objasniti da se neće beba baš odmah igrati s njim i da ne može „šetati“ kako to Robi i dalje kaže.

Htjela sam izbjeći momenat u kojem se Robi zaista igra s bebom na način na koji se on igra – maše igračkama a ja govorim – pazi bebu, zavlači pod dekice i pravi špilje a ja vičem – ne pokrivaj brata po glavi, grli bebu a ja strahujem. Nismo mu puno ponavljali ni da će biti stariji brat jer on to jednostavno u toj dobi nije mogao razumjeti. Umjesto toga smo koristili svaku priliku da mu damo do znanja da ćemo uvijek biti tu i nastaviti s njim raditi sve što radimo i tada.

Sve „velike“ korake smo se potrudili obaviti prije dolaska bebe –  odvikavanje od pelena, spavanje u svojoj sobi pa čak i poticanje na što više samostalnog igranja.

U nastavku su neki koraci kojima smo pokušali olakšati prvi period nas kao četveročlane porodice.

1.Šta je naš zadatak?

Trudili smo se da objasnimo Robiju kako će izgledati naša svakodnevnica kada dobijemo bebu. Da ga naučimo kako je naš zadatak da bebu pazimo. To smo usput radili kroz svakodnevnu igru tako da on i ne bude svjestan da ga nešto učimo.

Igrali smo se s plišancima kao da su nam bebe, pjevali im uspavanke, presvlačili pelene, tiho govorili kad bebe spavaju, spremali sve sitne igračke s poda da bebe ne strpaju u usta…

Zajedno smo satima gledali slike i video snimke Robija kada je bio beba i na njegovom primjeru objašnjavali kako se zapravo bebe ponašaju, od prvih dana kada dođu iz bolnice. Pokušavali smo uvijek naglasiti: “Vidiš kako mama/tata drže i nose tebe, tako će mama/tata nositi bebu…“

2. Mi smo tim

Sljedeća stvar na koju smo pazili je da Robi bude uključen u sve. Ali baš u sve, kroz cijelu trudnoću – od sastavljanja krevetića do biranja imena.

Pjevao je bratu u stomaku, čitao mu najdraže priče, ponekad mazao stomak prije spavanja, pomagao okačiti bebinu robicu da se suši i pakirao torbu za rodilište. Sve je to njemu bilo interesantno vrlo kratko, par minuta ali je u isto vrijeme bio jako bitan i dugo to prepričavao svima koji bi htjeli slušati.

Imao je zadatak da izabere par svojih igračaka koje će pokloniti bratu i da nacrta nešto za njega što će mama ponijeti u bolnicu.

Njegovo učestvovanje u svakodnevnoj njezi bebe se nastavilo i kasnije – obuvao je bratu čarape, pokrivao ga i mazao kremicama, a i dalje mu je najdraži dio – kupanje brata. Nama je to, jasno, najmrži dio.

Mi smo, mama, tim – je rečenica koju Robi ponavlja svaki put kad nam se zapetlja oko nogu.

3.Vrijeme u bolnici

Robi je znao da će, kada mama bude u bolnici, tetka Iva doći po njega u vrtić i spavati s njim ako brat odluči doći po mraku. Trebam li reći da je on navijao da mama ide u bolnicu po mraku?

Dobra strana priče je da kada se brat rodi dolaze i nana i deda, a obzirom na stanje s koronom i da se nismo s njima viđali kao inače, jedva je čekao da ta beba više dođe.

Jednu stvar koju su nam mnogi savjetovali i za koju mi je jako drago da smo poslušali je poklon koji mlađe dijete donese starijem i to po njegovoj želji. Robi je poželio veliki alat pa je to Bobo i donio. Cijeli dan nakon dolaska kući iz bolnice je bio zauzet sastavljanjem stola i alata da nije mario ni za što drugo. Danima iza je stol s alatom bio mnogo zanimljiviji od bebe.

4. Ljubomora je normalna

Kroz cijelu trudnoću više smo pripremali sebe nego Robija na ljubomoru, tantrume i moguće regresije i jedno drugom ponavljali kao mantru – ako se i desi, privremeno je, svi su preživjeli pa nećemo ni mi biti izuzetak.

Za sada prolazimo „samo“ s ljubomorom i ponekim ispadom bijesa. Trudimo se da svaki put opišemo riječima emocije kroz koje Robi prolazi, tako da i on nauči što lakše podijeliti s nama svoje nezadovoljstvo.

Kada je dobar i nježan s Tiborom damo mu do znanja da to vidimo – pohvalimo ga, poljubimo, zahvalimo mu se na pomoći.

5. “Dejt” se ne preskače

U vrijeme prije korone naš dejt po Robijevom je bila pizza u gradu, šetnja Stradunom i odlazak u knjižnicu. Kasnije je s koronom i lockdown-om taj pizza dejt preselio u naš dnevni boravak.

A s Tiborom je dejt postao i odlazak u pekaru po kruh, šetnja po susjedstvu, vožnja busom ili igranje u Robijevoj sobi. Sve može proći dok Tibor nije nigdje na vidiku i ne učestvuje u dejtu ni na koji način.

Nije uvijek lako pronaći vrijeme samo za Robija ali njegovo oduševljenje i izraz lica na potvrdan odgovor: „Da, idemo sami nas dvoje“ je vrijedan traženja.

6. Ljubavno jaje

Čitajući jednu od knjiga o odgoju autora Jasper Juul-a sam naišla na primjer u kojem majka svako jutro “razbije” zamišljeno ljubavno jaje iznad glave starijeg sina i prospe po njemu ljubav i poljupce a zatim jednako napravi i s novorođenom kćerkicom.

Ljubavno jaje u kombinaciji s „napadom poljupcima“ koji imamo od ranije („zarobimo“ dijete, držimo mu ruke i ljubimo ga brzo, brzo) je naša dobitna kombinacija kojom se prekidaju svađe, plač koji dolazi niodakle i tužni pogledi.

7. Hvala na pomoći, MOŽE

Nemojte odbijati pomoć koja vam se pruža, kada god za to imate priliku. Možda ste navikli sve raditi sami ali ovo je vrijeme idealno da naučite reći da, hvala.

Ja se više ne izvinjavam najbližim prijateljima što cijelo vrijeme koje provodimo zajedno su oni ti koji imaju našu djecu u rukama, što dosta slobodnije pitam je li Robija mogu pokupiti iz vrtića ili kupiti usput neke stvari koje mi nedostaju u frižideru.

Imat ćemo kad sve to vratiti, a uostalom prijatelji od nas ne očekuju nikakve povrate.

8. Savršenstvo ne postoji

Najveći neprijatelj znamo biti sami sebi.

Ne opterećujem se previše neopranim posuđem koje ostane preko noći, usisivačem na sred sobe koji ni taj dan nije došao na red a nije ni smak svijeta ako se desi koja noć kada djeca nisu u krevetu u uobičajeno vrijeme nego večeraju keks i Nutellu.

Što sam ja opuštenija sve nam svima ide lakše.

A ide nam.

Evo, sedam mjeseci i još smo svi na broju.