Ovih dana u svijetu se svaki dan obilježava nešto. Svaki dan je dan nečega i sve mi se čini da što je trivijalniji povod ( na prvu sam otipkala – gluplji pa izbrisala, a onda shvatila: hej, ovo je moj dio interneta i tu mogu napisati što želim i što mislim, a mislim gluplji) to se više obilježava, dijeli, pišu članci i eseji.

Neki dan je bio dan kafe. Prije toga dan sunca, mjeseca, žute boje, kišobrana, kravata…shvatili ste poantu.

Danas je svjetski dan mentalnog zdravlja.

Jučer sam započela na svom instagram profilu običnu priču i pokrenula se lavina komentara i poruka. Baš danas ostavljam nam ovaj tekst ovdje. Da imamo da se podsjetimo kad nam zatreba. Meni prvoj.

Ej, kako si?

Super, ti?

Ma dobro je, gura se.

Hajde, nek se samo zdravo. Pozdravi svoje i moramo ovih dana neđe na neku kafu!

Važi, baš moramo!

Ta kafa se nikad neće popiti, to nam je svima jasno?

Da se neko od učesnika ovog razgovora sutra ne probudi, onaj drugi bi rekao – pa šta bi, baš sam ga jučer sreo, zdrav/prav, nasmijan?!?

Poznata vam je ova priča?

Kada je postalo biti sramota ne biti dobro i iskreno odgovoriti na pitanje kako si, nekome bliskom makar? Kada je postalo neprihvatljivo imati sive dane, dane u kojima nemamo volje ni snage za radnje koje nam predstavljaju običnu svakodnevnicu? Od kada je moranje da smo nasmijani, sretni, raspoloženi i puni razumijevanja za sve oko sebe svaki sat svakog dana naših života?

Većina će kriviti društvene mreže koje su sada ljudima svakodnevnica. Tu nas dočekuju ušminkane slike nasmijanih lica, ljudi budnih od ranog jutra koji sve stižu pjevajući, kojima su domovi uvijek pod špagu, djeca čista, uredna i nasmijana. Putuju, rade na sebi, na drugima, spremaju zimnice za zime, ljeti spremaju u zamrzivače i tako u krug.

Nisu daleko od istine.

Društvene mreže nam nameću standarde življenja za koje svi znamo i uporno ponavljamo da su ništa više nego šarena laža a opet pustimo da nas želudac ponekad, pomalo žacne zbog nečijih skladnih slika i još skladnije prikazanih života.

Ali nisu nam krive društvene mreže. Ne pomažu, da se razumijemo ali nisu krive za tu bol u stomaku.

Krive su nam majke i očevi. I njihove majke. I komšinice. I svi koji kažu – tako mora. A najviše smo krivi mi koji ništa ne radimo da promijenimo stvari na bolje.

Sjećate se priča o našim prananama/prabakama koje su na selima do zadnjih dana trudnoće radile u polju, vodile stoku na ispašu, brinule o dječici koju su izrodile, mužu, svekru i svekrvi i onda se u tišini same porađale u jednoj sobi nakon što su u drugoj sobi poslužile ukućanima večeru?

Sjećate li se s kojim se poštovanjem pričala ta priča? Kao primjer kako su one mogle i šta sada mi tu glumimo? Rjeđe se pomene ostatak priče kako su te iste žene umirale par dana nakon ili bolovale do kraja svojih života od raznoraznih komplikacija ili kako su ta djeca živjela samo par dana.

Formula što više možeš, što si vrijednija u smislu stizanja svega i svačega i što je duža lista stvari za koje se možeš izjadati a što manje vremena imaš za sebe se i danas prikazuje kao formula uspjeha. Nažalost.

Ja ne volim i ne želim se baviti stvarima kojima nisam vična. Ne želim dijeliti savjete u poljima kojima ne vladam. Loš savjet je gori od šutnje, kažu.

Pa ću podijeliti samo priču.

Priču o dvije žene. Prijateljice.

Nije ovo priča u kojima njih dvije odrastu zajedno, iako su odrastale u istom gradu.  Nije priča o prijateljstvu iz školskih klupa, iako su išle u istu osnovnu, istu srednju školu. Završile su i isti fakultet. Ali jedna je ipak malo starija kako ona mlađa uvijek voli istaknuti.

Ovo je priča o dvije žene koje su se poznavale cijeli život ali se prepoznale u ranim dvadesetim godinama na jednoj kafi u zavučenom kafiću sarajevske mahale koja je trajala par sati. Koje su na kasnijim kafama, ručkovima, večerama, proslavama, sahranama, veseljima i tugama svjesno birale jedna drugu, uvijek i bez razmišljanja.

Nisu one ni blizu slične. Ni u čemu osim u tvrdoglavoj želji i ideji da je to njihovo prijateljstvo drugačije od svega prije, od svega poslije i da vrijedi. Vrijedi i suza kojih je bilo još kako, i galama, i otvorenih bolnih priznanja. Jednostavno su neopisivo kliknule, jedna s drugom i s željom da to prijateljstvo hrane, njeguju pa da im traje. Za života.

Njihovo prijateljstvo nije odrastalo s njima već su one odrastale s njim u vremenu kada su ozbiljne stvari bile na meniju. Nisu imale tabu teme pa tajne koje su šutjele i sebi bi na kraju uvijek priznale jedna drugoj.

Zajedno su tugovale za promašenim izborima, ljubavima koje su bivale pa prolazile, tješile jedna drugu da će doći nove i drugačije, baš onakve kakve zalužuju, zajedno štedile od mizernih plaća na prvim poslovima pa išle na ljetovanja i zimovanja i ono najbitnije- jedna drugoj svakodnevno pisale mailove.

Desetine mailova razmijenjenih u danu, u pauzama na poslovima, kući između spremanja ručka, iz busa na putu prema rodnom gradu. Stotine i stotine mailova svaki dan, opisujući dešavanja, sanjarenja i emocije. Kroz sva ta silna dopisivanja učile su jedna od druge, i često i na greškama jedna druge kako treba i kako može. Proširivali su se vidici, hrabrilo se riječima.

Jedna drugoj najbolji psihoterapeuti.

Došle su i te dugo sanjane prave ljubavi, one kojima kažeš DA, prvo pred sobom, pa jedna pred drugom pa onda to DA ponoviš i pred najdražim ljudima čovjeku s kojim krećeš na put dok vas smrt ne rastavi.

Naravno da su stajale jedna uz drugu i tada.

I onda kada je jedna zbog te ljubavi morala prekinuti dobru staru naviku ispijanja svakodnevne brzinske kafice u maloj kafanici na Marin Dvoru koju su zvale Vještice iako se tako nije zvala, jer se seli u drugu državu – njihov odnos nije narušen.

Jer i tamo ima internet. Mailovi su ostali. Kilometri se nastavili pokoravati tom prijateljstvu. Nisu ni muževi odmagali. Kada je ona mlađa u petom mjesecu trudnoće vozila u drugu državu sama da bi je ova starija pazila, budila i ujutro joj kuhala kafe kao i godinama prije, nikome više nije bilo ni čudno.

Kada se starija doprtljala po mrazu i snijegu u stan u kojem nisu imali ništa osim dvije stolice i krevet da kaže da je i ona trudna – svi su to doživjeli kao nešto najnormalnije (trudnice su spavale skupa na krevetu, muževi na spužvi u dnevnom boravku).

Dvije različite žene, jedino jednake po tvrdoglavosti i kompliciranosti su se životu uspješno smijale u lice.

Jednom nas je opisala ovako:

Nema šanse da ima još neđe žena koja nikada ne plače, ni kada hoće ni kada treba – kao ja, i veća plačipi**a kao Vildana.

A da su najbolje drugarice.

Da se nekada igrala kladionica, svi bi se kladili na mene. I ja bih se kladila na sebe.

Da ću baš ja biti ona koja će ugostiti kao i sve drugo i postporođajnu depresiju. Garantovano. Bez sumnje. Nikad ona. Nikad hrabra i vječito nasmijana, spremna za akciju i puna entuzijazma Minka.

Da se nekada igrala kladionica, svi bi izgubili pare.

Svi znamo i toliko puta smo čuli/pročitali kako je upravo postpartum najrizičniji period za žene u smislu raznih mentalnih oboljenja. Rizičniji nego bilo koji drugi period njihovih života.

Početak majčinstva je za mnoge jako osjetljivo i ranjivo razdoblje – sve promjene kroz koje prolazimo, naša tijela koja prolaze kroz totalne transformacije, manjak sna, nedostatak vremena, jako mnogo novih obaveza i promjena u ritmu jedne porodice.

I uvriježeno mišljenje, ono koje se prenosi od usta do usta – kako će to biti najbolji, najljepši i najdivniji period naših života ikada.

Šta se desi ako ne bude?

Ma hajde daj, pa to se dešava u nekim Amerikama, ne kod nas.

Ja sam mjesecima pitala svoju najbolju prijateljicu koja je odavno mnogo više od toga, moju kumu, mog saborca u svim životnim bitkama zadnje desetljeće to glupo, idiotsko pitanje KAKO SI a ona uporno ponavljala kako je DOBRO, MALO UMORNO ALI TAKO TO IDE.

Ona je jedna od onih kojima se desila postporođajna depresija.  U srcu Sarajeva, a ne u Americi. Jednoj hrabroj, snažnoj ženi, materijalno situiranoj, s normalnim mužem, s hordom prijatelja uvijek spremnih da je saslušaju, s majkom da uskoči i pomogne kad treba, s sestrom na deset minuta udaljenosti.

Desila se i slomila je.

Jer ona nije svoj početak majčinstva osjetila očaravajućim i prekrasnim. Jer ona nije uspjevala utješiti i prekinuti konstantni plač svog djeteta. Nije znala kako mu pomoći, kako pomoći sebi. Jer ju je bolio svaki dio njenog tijela iako je „porod kratko trajao“. Jer je ćutala. Jer majčinstvo treba biti teško na početku. Jer hormoni divljaju. Jer i druge imaju djecu, pa šta ti sad imaš tu pomagati?

Kada tačno takvi komentari postaju nepotrebni teret koji nabacimo na sebe i prestanemo osluškivati svoje tijelo, svoje potrebe i samo krivimo hormone?

Ringišpil emocija, od straha da nešto radi pogrešno, straha da će zauvijek biti baš tako pa do srama i osjećaja krivice da ne uživa u svom djetetu kako bi trebala je bila svakodnevnica moje Minke i njena tajna koju je nosila a da mjesecima nije ni bila svjesna da je tako.

Gušila se u samoći pune kuće noseći tugu kao krunu u periodu koji je trebao biti njen najsretniji period života. Jer tako ti kažu, tako te nauče.

TAKO SE OD TEBE OČEKUJE DO TE MJERE DA NI TI NE OČEKUJEŠ NIŠTA DRUGO.

Dugo niko nije shvaćao šta se dešava.

Život je, na oko, bio „normalan“ – oni su bili mala skladna porodica s djetetom koje malo više plače. Ima malo jače grčeve. Dugo niko nije primjećivao.

Problem je što dugo JA nisam shvatila šta se dešava.

Ja, koja je vjerovala da preko telefona detektuje tugu u njenom glasu, premišljanje u pauzi između dvije riječi i nestrpljenje da nešto kaže.

Ja, koja je znala u kom smjeru idu njene misli i prije nego progovori, koja je poznavala sve frekvencije rada njenog sistema i često se na isti „prešaltavala“ da bih što bolje mogla razumjeti njene odluke i stati iza njih, da joj budem potpora kao što je ona uvijek bila meni.

Ja, umjetnik u primjećivanju najsitnijih detalja sam zaribala.

Ona je ćutala jer sam ja bila trudna. Kako da trudnoj najboljoj prijateljici kažeš da te majčinstvo uništava? Da se ne prepoznaješ, da ne želiš biti takva ali ne znaš kako da se boriš, da borbe koje vodiš uporno gubiš?

Kako da kažeš najboljoj drugarici koja je upravo rodila da tebe i dalje boli svaka koščica u tijelu, da si, iako stalno okružena ljudima zapravo uvijek sama? Kako da joj pričaš o traženju odgovora i izgovora svake minute dok ona oduševljeno priča o bebi koja sama spava u krevetiću dok ti svoju, već veliku bebu ne ispuštaš iz ruku a ona i dalje samo plače? Kako da se nasmiješ na isceniranu fotografiju malene bebe na krevetu pokraj broja jedan, napravljenog od cvijeća koju ti je poslala najbolja prijateljica dok ti ne pamtiš kad si zadnji put mirisala – ti a ne cvijeće.

Hoćeš li ispasti manje vrijedna jer nemaš takvu sliku? Hoće li iko razumjeti? Jesi li loša majka?

Ona je ćutala o svojim emocijama, ja ih u vrtlogu svojih nisam detektirala kroz telefonsku slušalicu. Ja sam bila na onoj strani sretnih majki koje se u svoje dijete zaljubljuju odmah na prvi pogled, koje dva dana poslije poroda ustaje iz kreveta s pjesmom, čije dijete ne plače skoro nikada, koja nema probleme s dojenjem i koja cijele dane provodi gledajući to klupko dok spava.

Nisam napravila ništa drugačije nego moja Minka.

Ja sam samo imala sreću.

Srećom, moja Minka je imala sreću koja ima ime i prezime, širok osmijeh i pravo pitanje:

Kako se osjećaš?

Iz vlastitog iskustva kojeg je nesebično odlučila dijeliti znala je sva prava pitanja, prave ljude. Zahvaljujući njoj, ja i dalje imam najbolju prijateljicu.  I drugačiji pogled na majčinstvo, bez osude, komentara i prevrtanja očima.

Danas je Svjetski dan mentalnog zdravlja i ja s vama dijelim svoje, malo drugačije osobno iskustvo. Dijelim s vama i Facebook status moje Minke, koji je napisala kada se prije par mjeseci jedan divni mladi život koji je nosio život pod srcem ugasio.

On vam treba ako se nađete u sličnoj situaciji kao moja Minka.

Ako se nađete na mojoj strani, znajte da ste samo sretni, svima nam se može desiti. I svi moramo naučiti postavljati prava pitanja pravim ljudima.

I nikad ne prestati pisati mailove.