Volim ga. On je moga oka zjenica. Srca moga otkucaj. Dah života.

Ali ponekad mi stvarno samo treba odrasla osoba. Razgovor na razumljivom jeziku, poznat zagrljaj i jedinstven smisao za humor.

Nekada mi treba ona.

I ona to moje nekada uvijek namiriše. Kako, ptice znaju…

Dođe, pokupi mene, kolica, tri vreće smeća, njega i sve njegove najdraže igračke (ona zna koje su!) i naruči mi veliku kafu. Nikada nije pokazala niti rekla da joj i najmanje smeta što naše kafe podrazumijevaju nikada dovršene rečenice, traženje zgodnih mjesta za presvlačenje pelena i teme poput pelenskog osipa, neprospavanih noći i rasta zuba.

Ona je moj jaran koji je pokazao i više puta dokazao da je naše prijateljstvo dostiglo najveći mogući nivo koji, po meni, postoji – iskrena ljubav prema djetetu prijateljice.

I zato, mojoj prijateljici, koja još nema svoje dijete, imam odavno potrebu reći jednu jednostavnu riječ a u danima ispunjenim brigom za dijete, svakodnevnim obavezama ne stignem i zaboravim:

HVALA TI.

Od one noći kad sam ti na kauču rekla da sam trudna – veselila si se i slavila sa mnom! Kad ja još nisam – ti si kupovala najslađu odjeću za bebe. Satima si gledala u moj stomak čekajući pokret. Poklanjala mi masaže za trudnice i plakala kad bi nas on iznutra počastio vidljivim plesom.

Koliko samo puta sam ti otvorila vrata čupava, umrljana svim i svačim a ti bi samo uzela njega u svoje naručje i rekla mi: “Odmori se”. Koliko puta si me nasmijala do suza kad sam mislila da jedine suze koje su mi ostale mogu biti od umora, straha i nesigurnosti.

Hvala što si sa mnom preživjela njegove prve grčeve, po cijele noći ga ljuljuškajući u naručju. Što si mijenjala smjene i slobodne dane samo da mi ne bi noć proveli sami.

Hvala ti što imaš tako bitnu ulogu u našim životima, koju si sama preuzela na sebe a mi ti nikada nismo rekli koliko si nam time olakšala živote. Što nas uporno podsjećaš da smo i dalje mnogo više od roditelja. Usred raznoraznih viroza, temperature, čvrstih i mekih stolica pojaviš se s bocom vina, kartama za koncert ili kolačima, pričaš o novim modnim trendovima, sutrašnjoj vremenskoj prognozi i seriji koju bih trebala pogledati.

Hvala što mi i dalje uporno šalješ sve nove muzičke hitove koji te oduševljavaju iako obje znamo da će proći vremena prije nego ih zaista i preslušam.

Hvala što i dalje insistiraš da ručamo vani, svi zajedno. I budeš ona koja do besvijesti silazi i penje se uz stepenice restorana, iskrivljenih leđa držeći njegove ručice u svojima, s najvećim osmijehom na svijetu dok on korača. I nastavljaš tako ignorirajući činjenicu da ćeš pojesti hladno jelo samo da bi mi svoje pojeli toplo.

Što znaš sve dječije pjesmice napamet i pjevaš “Kad si sretan…” toliko puta da više nitko osim njega nije sretan dok plješće ručicama.

Hvala što tvoje ime stoji pored naših u rubrici tko dijete može uzeti iz vrtića. I što to nisu samo slova na papiru nego njegov široki osmijeh i još širi zagrljaj kada tebe vidi na vratima tog istog vrtića.

Hvala ti što me pokušavaš razumjeti iako smo u različitim životnim fazama.

I što nikada nisi rekla – znam kako ti je. Jer, iako vidiš i svjedočiš novom životu mene kao majke, ne možeš znati koje sve emocije kontroliram, koliko preispitujem svaku svoju odluku i koliko sam nesigurna u većini stvari koje činim. Pa ipak, sve te teške momente i moje nesigurnosti olakšaš samim time što si tu, uz mene.

Uz nas.

I na rođendanskim zabavama i u bolničkim čekaonicama.

Ti i ne znaš koliko znače sve naizgled male stvari koje činiš za nas. Znam da ništa od svega ne činiš da bih ti jednom “vratila istom mjerom”.

Jer ljubav se ne može skriti. I na tome ti, najviše od svega, hvala.

P.S. Nisam očekivala da ću pronaći prijatelje u svojim tridesetima. Ovakve prijatelje. Neka prijateljstva su predodređena da traju. Neka upravo suprotno.

Ali prijatelje koji stvarno vole vašu djecu, za njih se borite.

Njima ponekad prešutite kad nisu u pravu, oprostite što kasne, nemaju vremena, ne razumiju jer i ne znate koliko puta su oni oprostili i prešutjeli nama.