KAKO SI? DOBRO, A TI?

Ovih dana u svijetu se svaki dan obilježava nešto. Svaki dan je dan nečega i sve mi se čini da što je trivijalniji povod ( na prvu sam otipkala – gluplji pa izbrisala, a onda shvatila: hej, ovo je moj dio interneta i tu mogu napisati što želim i što mislim, a mislim gluplji) to se više obilježava, dijeli, pišu članci i eseji.

Neki dan je bio dan kafe. Prije toga dan sunca, mjeseca, žute boje, kišobrana, kravata…shvatili ste poantu.

Danas je svjetski dan mentalnog zdravlja.

Jučer sam započela na svom instagram profilu običnu priču i pokrenula se lavina komentara i poruka. Baš danas ostavljam nam ovaj tekst ovdje. Da imamo da se podsjetimo kad nam zatreba. Meni prvoj.

Ej, kako si?

Super, ti?

Ma dobro je, gura se.

Hajde, nek se samo zdravo. Pozdravi svoje i moramo ovih dana neđe na neku kafu!

Važi, baš moramo!

Ta kafa se nikad neće popiti, to nam je svima jasno?

Da se neko od učesnika ovog razgovora sutra ne probudi, onaj drugi bi rekao – pa šta bi, baš sam ga jučer sreo, zdrav/prav, nasmijan?!?

Poznata vam je ova priča?

Kada je postalo biti sramota ne biti dobro i iskreno odgovoriti na pitanje kako si, nekome bliskom makar? Kada je postalo neprihvatljivo imati sive dane, dane u kojima nemamo volje ni snage za radnje koje nam predstavljaju običnu svakodnevnicu? Od kada je moranje da smo nasmijani, sretni, raspoloženi i puni razumijevanja za sve oko sebe svaki sat svakog dana naših života?

Većina će kriviti društvene mreže koje su sada ljudima svakodnevnica. Tu nas dočekuju ušminkane slike nasmijanih lica, ljudi budnih od ranog jutra koji sve stižu pjevajući, kojima su domovi uvijek pod špagu, djeca čista, uredna i nasmijana. Putuju, rade na sebi, na drugima, spremaju zimnice za zime, ljeti spremaju u zamrzivače i tako u krug.

Nisu daleko od istine.

Društvene mreže nam nameću standarde življenja za koje svi znamo i uporno ponavljamo da su ništa više nego šarena laža a opet pustimo da nas želudac ponekad, pomalo žacne zbog nečijih skladnih slika i još skladnije prikazanih života.

Ali nisu nam krive društvene mreže. Ne pomažu, da se razumijemo ali nisu krive za tu bol u stomaku.

Krive su nam majke i očevi. I njihove majke. I komšinice. I svi koji kažu – tako mora. A najviše smo krivi mi koji ništa ne radimo da promijenimo stvari na bolje.

Sjećate se priča o našim prananama/prabakama koje su na selima do zadnjih dana trudnoće radile u polju, vodile stoku na ispašu, brinule o dječici koju su izrodile, mužu, svekru i svekrvi i onda se u tišini same porađale u jednoj sobi nakon što su u drugoj sobi poslužile ukućanima večeru?

Sjećate li se s kojim se poštovanjem pričala ta priča? Kao primjer kako su one mogle i šta sada mi tu glumimo? Rjeđe se pomene ostatak priče kako su te iste žene umirale par dana nakon ili bolovale do kraja svojih života od raznoraznih komplikacija ili kako su ta djeca živjela samo par dana.

Formula što više možeš, što si vrijednija u smislu stizanja svega i svačega i što je duža lista stvari za koje se možeš izjadati a što manje vremena imaš za sebe se i danas prikazuje kao formula uspjeha. Nažalost.

Ja ne volim i ne želim se baviti stvarima kojima nisam vična. Ne želim dijeliti savjete u poljima kojima ne vladam. Loš savjet je gori od šutnje, kažu.

Pa ću podijeliti samo priču.

Priču o dvije žene. Prijateljice.

Nije ovo priča u kojima njih dvije odrastu zajedno, iako su odrastale u istom gradu.  Nije priča o prijateljstvu iz školskih klupa, iako su išle u istu osnovnu, istu srednju školu. Završile su i isti fakultet. Ali jedna je ipak malo starija kako ona mlađa uvijek voli istaknuti.

Ovo je priča o dvije žene koje su se poznavale cijeli život ali se prepoznale u ranim dvadesetim godinama na jednoj kafi u zavučenom kafiću sarajevske mahale koja je trajala par sati. Koje su na kasnijim kafama, ručkovima, večerama, proslavama, sahranama, veseljima i tugama svjesno birale jedna drugu, uvijek i bez razmišljanja.

Nisu one ni blizu slične. Ni u čemu osim u tvrdoglavoj želji i ideji da je to njihovo prijateljstvo drugačije od svega prije, od svega poslije i da vrijedi. Vrijedi i suza kojih je bilo još kako, i galama, i otvorenih bolnih priznanja. Jednostavno su neopisivo kliknule, jedna s drugom i s željom da to prijateljstvo hrane, njeguju pa da im traje. Za života.

Njihovo prijateljstvo nije odrastalo s njima već su one odrastale s njim u vremenu kada su ozbiljne stvari bile na meniju. Nisu imale tabu teme pa tajne koje su šutjele i sebi bi na kraju uvijek priznale jedna drugoj.

Zajedno su tugovale za promašenim izborima, ljubavima koje su bivale pa prolazile, tješile jedna drugu da će doći nove i drugačije, baš onakve kakve zalužuju, zajedno štedile od mizernih plaća na prvim poslovima pa išle na ljetovanja i zimovanja i ono najbitnije- jedna drugoj svakodnevno pisale mailove.

Desetine mailova razmijenjenih u danu, u pauzama na poslovima, kući između spremanja ručka, iz busa na putu prema rodnom gradu. Stotine i stotine mailova svaki dan, opisujući dešavanja, sanjarenja i emocije. Kroz sva ta silna dopisivanja učile su jedna od druge, i često i na greškama jedna druge kako treba i kako može. Proširivali su se vidici, hrabrilo se riječima.

Jedna drugoj najbolji psihoterapeuti.

Došle su i te dugo sanjane prave ljubavi, one kojima kažeš DA, prvo pred sobom, pa jedna pred drugom pa onda to DA ponoviš i pred najdražim ljudima čovjeku s kojim krećeš na put dok vas smrt ne rastavi.

Naravno da su stajale jedna uz drugu i tada.

I onda kada je jedna zbog te ljubavi morala prekinuti dobru staru naviku ispijanja svakodnevne brzinske kafice u maloj kafanici na Marin Dvoru koju su zvale Vještice iako se tako nije zvala, jer se seli u drugu državu – njihov odnos nije narušen.

Jer i tamo ima internet. Mailovi su ostali. Kilometri se nastavili pokoravati tom prijateljstvu. Nisu ni muževi odmagali. Kada je ona mlađa u petom mjesecu trudnoće vozila u drugu državu sama da bi je ova starija pazila, budila i ujutro joj kuhala kafe kao i godinama prije, nikome više nije bilo ni čudno.

Kada se starija doprtljala po mrazu i snijegu u stan u kojem nisu imali ništa osim dvije stolice i krevet da kaže da je i ona trudna – svi su to doživjeli kao nešto najnormalnije (trudnice su spavale skupa na krevetu, muževi na spužvi u dnevnom boravku).

Dvije različite žene, jedino jednake po tvrdoglavosti i kompliciranosti su se životu uspješno smijale u lice.

Jednom nas je opisala ovako:

Nema šanse da ima još neđe žena koja nikada ne plače, ni kada hoće ni kada treba – kao ja, i veća plačipi**a kao Vildana.

A da su najbolje drugarice.

Da se nekada igrala kladionica, svi bi se kladili na mene. I ja bih se kladila na sebe.

Da ću baš ja biti ona koja će ugostiti kao i sve drugo i postporođajnu depresiju. Garantovano. Bez sumnje. Nikad ona. Nikad hrabra i vječito nasmijana, spremna za akciju i puna entuzijazma Minka.

Da se nekada igrala kladionica, svi bi izgubili pare.

Svi znamo i toliko puta smo čuli/pročitali kako je upravo postpartum najrizičniji period za žene u smislu raznih mentalnih oboljenja. Rizičniji nego bilo koji drugi period njihovih života.

Početak majčinstva je za mnoge jako osjetljivo i ranjivo razdoblje – sve promjene kroz koje prolazimo, naša tijela koja prolaze kroz totalne transformacije, manjak sna, nedostatak vremena, jako mnogo novih obaveza i promjena u ritmu jedne porodice.

I uvriježeno mišljenje, ono koje se prenosi od usta do usta – kako će to biti najbolji, najljepši i najdivniji period naših života ikada.

Šta se desi ako ne bude?

Ma hajde daj, pa to se dešava u nekim Amerikama, ne kod nas.

Ja sam mjesecima pitala svoju najbolju prijateljicu koja je odavno mnogo više od toga, moju kumu, mog saborca u svim životnim bitkama zadnje desetljeće to glupo, idiotsko pitanje KAKO SI a ona uporno ponavljala kako je DOBRO, MALO UMORNO ALI TAKO TO IDE.

Ona je jedna od onih kojima se desila postporođajna depresija.  U srcu Sarajeva, a ne u Americi. Jednoj hrabroj, snažnoj ženi, materijalno situiranoj, s normalnim mužem, s hordom prijatelja uvijek spremnih da je saslušaju, s majkom da uskoči i pomogne kad treba, s sestrom na deset minuta udaljenosti.

Desila se i slomila je.

Jer ona nije svoj početak majčinstva osjetila očaravajućim i prekrasnim. Jer ona nije uspjevala utješiti i prekinuti konstantni plač svog djeteta. Nije znala kako mu pomoći, kako pomoći sebi. Jer ju je bolio svaki dio njenog tijela iako je „porod kratko trajao“. Jer je ćutala. Jer majčinstvo treba biti teško na početku. Jer hormoni divljaju. Jer i druge imaju djecu, pa šta ti sad imaš tu pomagati?

Kada tačno takvi komentari postaju nepotrebni teret koji nabacimo na sebe i prestanemo osluškivati svoje tijelo, svoje potrebe i samo krivimo hormone?

Ringišpil emocija, od straha da nešto radi pogrešno, straha da će zauvijek biti baš tako pa do srama i osjećaja krivice da ne uživa u svom djetetu kako bi trebala je bila svakodnevnica moje Minke i njena tajna koju je nosila a da mjesecima nije ni bila svjesna da je tako.

Gušila se u samoći pune kuće noseći tugu kao krunu u periodu koji je trebao biti njen najsretniji period života. Jer tako ti kažu, tako te nauče.

TAKO SE OD TEBE OČEKUJE DO TE MJERE DA NI TI NE OČEKUJEŠ NIŠTA DRUGO.

Dugo niko nije shvaćao šta se dešava.

Život je, na oko, bio „normalan“ – oni su bili mala skladna porodica s djetetom koje malo više plače. Ima malo jače grčeve. Dugo niko nije primjećivao.

Problem je što dugo JA nisam shvatila šta se dešava.

Ja, koja je vjerovala da preko telefona detektuje tugu u njenom glasu, premišljanje u pauzi između dvije riječi i nestrpljenje da nešto kaže.

Ja, koja je znala u kom smjeru idu njene misli i prije nego progovori, koja je poznavala sve frekvencije rada njenog sistema i često se na isti „prešaltavala“ da bih što bolje mogla razumjeti njene odluke i stati iza njih, da joj budem potpora kao što je ona uvijek bila meni.

Ja, umjetnik u primjećivanju najsitnijih detalja sam zaribala.

Ona je ćutala jer sam ja bila trudna. Kako da trudnoj najboljoj prijateljici kažeš da te majčinstvo uništava? Da se ne prepoznaješ, da ne želiš biti takva ali ne znaš kako da se boriš, da borbe koje vodiš uporno gubiš?

Kako da kažeš najboljoj drugarici koja je upravo rodila da tebe i dalje boli svaka koščica u tijelu, da si, iako stalno okružena ljudima zapravo uvijek sama? Kako da joj pričaš o traženju odgovora i izgovora svake minute dok ona oduševljeno priča o bebi koja sama spava u krevetiću dok ti svoju, već veliku bebu ne ispuštaš iz ruku a ona i dalje samo plače? Kako da se nasmiješ na isceniranu fotografiju malene bebe na krevetu pokraj broja jedan, napravljenog od cvijeća koju ti je poslala najbolja prijateljica dok ti ne pamtiš kad si zadnji put mirisala – ti a ne cvijeće.

Hoćeš li ispasti manje vrijedna jer nemaš takvu sliku? Hoće li iko razumjeti? Jesi li loša majka?

Ona je ćutala o svojim emocijama, ja ih u vrtlogu svojih nisam detektirala kroz telefonsku slušalicu. Ja sam bila na onoj strani sretnih majki koje se u svoje dijete zaljubljuju odmah na prvi pogled, koje dva dana poslije poroda ustaje iz kreveta s pjesmom, čije dijete ne plače skoro nikada, koja nema probleme s dojenjem i koja cijele dane provodi gledajući to klupko dok spava.

Nisam napravila ništa drugačije nego moja Minka.

Ja sam samo imala sreću.

Srećom, moja Minka je imala sreću koja ima ime i prezime, širok osmijeh i pravo pitanje:

Kako se osjećaš?

Iz vlastitog iskustva kojeg je nesebično odlučila dijeliti znala je sva prava pitanja, prave ljude. Zahvaljujući njoj, ja i dalje imam najbolju prijateljicu.  I drugačiji pogled na majčinstvo, bez osude, komentara i prevrtanja očima.

Danas je Svjetski dan mentalnog zdravlja i ja s vama dijelim svoje, malo drugačije osobno iskustvo. Dijelim s vama i Facebook status moje Minke, koji je napisala kada se prije par mjeseci jedan divni mladi život koji je nosio život pod srcem ugasio.

On vam treba ako se nađete u sličnoj situaciji kao moja Minka.

Ako se nađete na mojoj strani, znajte da ste samo sretni, svima nam se može desiti. I svi moramo naučiti postavljati prava pitanja pravim ljudima.

I nikad ne prestati pisati mailove.

45
60 Responses
  • Ajla Pala
    10 listopada, 2020

    Nisam mogla cekati jutarnju kafu

    • Ines
      10 listopada, 2020

      Nisam mogla cekat jutarnju kavu,tekst je odlican kao i svi do sada ?
      Super je kad pored sebe imas takvu prijateljicu .

    • Vildana Mrša
      25 listopada, 2020

      Draga Ajla!

  • Amila Kalamujić
    10 listopada, 2020

    Svaka čast na tekstu i na iskrenosti. Svaka čast Minki koja je sve ovo prošla, i iz svega izašla kao pobjednik. Za ovo se nečeka jutro i kafa. Veliki pozdrav iza Minku i tebe iz Sarajeva.

  • Nemirea
    10 listopada, 2020

    Cula sam za pojam u prvoj trudnoci, no nisam mislila da ce bas na mene.. ❤️ Ne mogu reci da je bila tezak oblik, ali svakako je bio oblik postporođajne depresije.. S time da moja prijateljica za koju sam se kunula da sve ovo sto Minka i ti, povukla rep i otisla.
    Cuvaj Minku, i cuvaj sebe.. i vas… Nema toga vise cesto..
    Pa onda i ove zivotne borbe budu mrvicu lakse..
    A hvala za tekst, ko ce cekat jutarnju kafu?!
    Ja ga dijelim dalje, da barem jedna buduca mama ne bude kao ja i informira se na vrijeme, kad se vec pripremiti ne moze..

    • Vildana Mrša
      25 listopada, 2020

      Hvala ti puno! I na vremenu koje si izdvojila za čitanje i dijeljenje i divne riječi. Hvala!

  • Milka
    11 listopada, 2020

    Sve sto je napisala, toliko poznato. Prilicno otvoreno sada ispricam, kako je i prelazak ulice na pesackom prelazu bio potencijalno opasan, jer sam gledala kola koja se priblizavaju i mislila, pa i ne bi bilo tako lose da me udare, niko ne bi patio. Evo ne znam sta me izvuklo, ali prilicno sam sigurna da sam samo prezivljavala dok se nije rodilo drugo dete koje mi je dokazalo da nije do mene, do srece je. Malo i do detetovog karaktera, jer evo i dan danas prvi sin na sve zivo place ?.

    • Vildana Mrša
      25 listopada, 2020

      Velika je to zvijer i nitko nije imun, nažalost. Treba pričati jer nikada ne znaš kome ćeš olakšati misli i ko će baš zbog tvojih riječi pješački posmatrati opet samo kao pješački. <3

  • Suzana
    11 listopada, 2020

    U tolikim tvojim tekstovima pronalazim sebe. Iako sam okruzena pravim prijateljima, ponekad pozelim da bih volela da si mi i ti prijatelj. Procitam tvoje tekstove, recenice, price ispod slika i setim se tih stvari koje sam prosla kao i ti. Iako sam ponekad umorna od svega, slucajno se bas tada na instagramu stvori tvoja nova slika i tekst koji mi daju snage da taj dan ne bude toliko tezak. Hvala ti na tome?❤️?

    • Vildana Mrša
      25 listopada, 2020

      Hvala tebi na predivnom komentaru! Zaista je čast biti ona kojoj su ove riječi upućene <3

  • Aldijana Šemić
    11 listopada, 2020

    Nisam cekala jutarnju kafu.
    Hvala vam❤
    Realno, iskreno, ogoljeno i brutalno tacno…
    Znam o cemu pricate obje i hvala vam sto ste podijelile tako intiman dio sebe i nama i sa nama…

  • Ana
    13 listopada, 2020

    Hvala na ovom tekstu. Ne mogu reći da je to bila depresija, ali bila je barem anksioznost. On plače, ja plačem, dojenje po 6-7 sati dnevno (ne pretjerujem), a svi govore kako to tako treba. Normalno je. Sad je malo lakše, ali i dalje odem na wc na malo duže, da uhvatim malo mira. I nemam nijednu sliku s brojkom 🙂

    • Bibly
      13 listopada, 2020

      Hvala za ovo. Duboko sam dirnuta. Šaljem ljubav i jednoj i drugoj ❤

    • Vildana Mrša
      25 listopada, 2020

      Hvala tebi!

  • naim izle
    19 siječnja, 2021

    Very interesting details you have mentioned, regards for putting up. Rosabelle Brigham Ivar

  • altyazili
    29 siječnja, 2021

    Piece of writing writing is also a fun, if you be familiar with then you can write otherwise it is difficult to write. Koralle Emmanuel Hamer

  • filmkovasi
    30 siječnja, 2021

    I am really grateful to the holder of this website who has shared this impressive article at here. Natty Ransom Michi

  • movie online
    31 siječnja, 2021

    Retired at 48 . Took CPP at 60. Wife and I will take OA in five years at 70 Gabriella Weidar Jair

  • altyazili
    31 siječnja, 2021

    Da, asa este dar din pacate putin cunoscuta! Sigur nu este vorba de o vitorie, pentru ca au murit 60.mil de oameni, iar asa zis invingatori, ca si invinsii au suferit deopotriva. Katinka Prentiss Dorca

  • online
    1 veljače, 2021

    Here are a number of the web sites we suggest for our visitors Concordia Tomas Mills

  • hindi movie
    1 veljače, 2021

    I really liked this article and I will return to view more of your amazing stuff. Thank you! Ann Moshe Devol

  • online
    6 veljače, 2021

    Hi there, yes this article is in fact good and I have learned lot of things from it regarding blogging. Gillian Cobbie Katti

  • watch
    6 veljače, 2021

    I used to be able to find good info from your articles. Darlleen Kellen Evie

  • movie download
    6 veljače, 2021

    Major thanks for the blog. Much thanks again. Want more. Laurie Constantin Shiau

  • yabanci
    10 veljače, 2021

    Like!! Great article post. Really thank you! Really Cool. Melba Jasun Volny

  • SHELL DOWNLOAD
    4 ožujka, 2021

    Hello there! Do you know if they make any plugins to help with Search Engine Optimization? I’m trying to get my
    blog to rank for some targeted keywords but I’m not seeing very good results.
    If you know of any please share. Thanks!

  • Hank Sahagun
    4 ožujka, 2021

    https://social.msdn.microsoft.com/Profile/12betOur training modules are designed in a fashion to take a shit Education Thomas More playfulness and interesting.

  • Santosasync
    30 ožujka, 2021

    http://zithromaxproff.com/# where to get zithromax over the counter
    zithromax 500

  • BillyFeert
    2 travnja, 2021

    buy myambutol online: erythromycin online
    generic stromectol

  • Michaelped
    4 travnja, 2021

    india pharmacy mail order: india pharmacy mail order best india pharmacy

  • Michaelped
    5 travnja, 2021

    order medications online from india: usa pharmacy india india pharmacies shipping to usa

  • Michaelped
    6 travnja, 2021

    indian online pharmacies review: order medications online from india best online international pharmacies india

  • Ferne
    7 travnja, 2021

    Hi there, this weekend is nice designed for me, since this time i am reading this fantastic informative piece
    of writing here at my house.

  • RobertRuict
    7 travnja, 2021

    erectile pills canada: https://edpillsonline24.com/# erectile dysfunction pills

  • RobertRuict
    8 travnja, 2021

    best male erectile dysfunction pill: https://edpillsonline24.com/# red erectile dysfunction pill

  • RobertRuict
    9 travnja, 2021

    ed pills for sale: https://edpillsonline24.com/# pills for erectile dysfunction

  • MichaelNok
    10 travnja, 2021

    is viagra over the counter: non prescription viagra viagra without prescription

  • MichaelNok
    11 travnja, 2021

    viagra without a doctor prescription usa: viagra online no prescription viagra without a prescription

  • ClaudBoolo
    13 travnja, 2021

    diflucan best price: buy diflucan – diflucan 150 otc

  • jimdofreeDic
    14 travnja, 2021

    The road seemed to stretch on endlessly before us, but Alexis assured me that our journey was near an end. We’d turn before long into thick woods and travel through narrow, winding roads until we reached her family’s cabin. I had no choice but to trust her as GPS had given out nearly 20 minutes ago.

    “There’s good wifi and okay reception at the cabin,” she’d told me, “but you can’t get there unless you know the way.”
    https://medium.com/@earlgbc82/hand-cream-386fd4b9599e
    So here I was, driving alone in the middle of god knows where with a girl who was my student just a couple of weeks ago. Her and her four best friends had been together from first grade all the way through high school and now they had graduated with very different futures ahead of them. They had decided to kick off “the best summer ever” with a week long stay at Alexis’s family cabin. Alexis and I were heading up before everyone else, the four other girls and four guys.

  • payday loans oakland ca
    16 travnja, 2021

    always i usеd to resd smalleer content that also cleаr their
    motive, annd that is also happening with this aгticle
    whjch I am reading at this time.

    My bloց :: payday loans oakland ca

  • Myronnot
    16 travnja, 2021

    meet singles
    [url=”http://freedatingste.com/?”]free local personal ads [/url]

  • PierreJaf
    18 travnja, 2021

    https://metforminst.com/# metformin 600 mg

  • JamesReedo
    21 travnja, 2021

    propecia generic finasteride: cheap propecia – finasteride 5 mg
    finasteride buy online

  • JamesReedo
    22 travnja, 2021

    valtrex costs canada: generic valtrex for sale – buy valtrex online
    buy propecia usa

  • JamesReedo
    22 travnja, 2021

    order tadalafil: tadalafil generic india – cialis pills
    finasteride

  • JamesReedo
    23 travnja, 2021

    ventolin evohaler: buy ventolin – ventolin prescription coupon
    propecia finasteride

  • JamesReedo
    24 travnja, 2021

    cheapest on line valtrex without a prescription: buy valtrex – valtrex prescription australia
    buy propecia canada

  • JamesReedo
    25 travnja, 2021

    tadalafil without a doctor’s prescription: buy tadalafil – buy tadalafil
    cheap propecia pills

  • JamesReedo
    25 travnja, 2021

    cost of valtrex rx: valtrex for sale – generic for valtrex
    generic for propecia

  • Georgeblist
    26 travnja, 2021

    medication for ed: erectile dysfunction medications – generic ed pills
    erectile dysfunction pills