Davorova ekipa s posla organizira jednom godišnje izlet: svi s familijama, djecom i društvenim igrama, Gitarama & harmonikama, roštiljima za mesoljupce i roštiljima za vegane, svega bude.

Odlična su ekipa,većina ih je skupa već 15+ godina i mogu vam potvrditi da nisu ni blizu stereotipu informatičara i programera.

Mislim, čudni jesu ali ne na taj način J

Ovaj mjesec je mjesec borbe protiv raka dojke, koji je najčešći rak kod žena, ne bira prilike, godine, društvene statuse i sve je češći kod žena mlađih od 35 godina.

Kakve veze ima naš jučerašni izlet i rak dojke?

Jučer je s nama bila i Davorova kolegica, mlađa od mene, zdrava kao dren, koja je rak dojke otkrila na sistematskom pregledu za uposlenike.

U najranijim tridesetim godinama, mama dvoje mališana, bez ikakvih simptoma, bolova, ništa.

Od običnog sistematskog pregleda preko punkcija, biopsija i operacija u samo par dana.

Srećom, taj sistematski je napravljen u pravo vrijeme pa su se naša djeca jučer igrala skupa a mi zajedno šetale predivnim stazama Orijena.

Nemam što pametnije podijeliti s vama ove nedjelje uz kafu, osim ovih riječi i jednog teksta koji sam napisala prije 5 godina, dok sam pisala  kolumnu za jedan dubrovački portal.

Počela s ovom jačom, težom i „ružnijom“ pričom  jer iz iskustva znam da brže i bolje reagiramo iz straha.

A priča s početka vas mora prestrašiti jer na mjestu Davorove kolegice može biti bilo ko od nas.

Svaki par zaslužuje svoje ime…

Duže vremena potrošimo birajući idealne grudnjake u kojima će stanovati.
Balconette da se ne vidi razmak između, sa izmjenjivim jastučićima da ih izjednačimo, sa žicom ili bez, push-up jer kako će se drugačije vidjeti, sportski da ih drži na mjestu, čipkani ili pamučni, samostojeći ili bez punjenja.

Toliko izbora.

Rijetko izaberemo da ih pregledamo, ako ih ikada pregledamo, nažalost.

Duže vremena se žalimo prijateljicama kako su male, velike, drugačije nakon dojenja, ne stoje, vuče ih gravitacija i crni đavo nego što ih zaista promatramo, onako jedan-na jedan, pred ogledalom.
Duže vremena biramo idealan kupaći kostim, onaj u kojem se neće vidjeti naborana koža, par strija i kako je jedna uvijek veća od druge nego što smo ikada provele pipkajući ih pod tušem.

Svaka od nas je barem jednom u životu potrošila par minuta vremena misleći jesu li njemu taman ili će ostati praznih šaka.

Par minuta sasvim dovoljnih da zakažemo pregled telefonom.

Nakon što je moj sin dobio u prvih mjesec dana skoro dva kilograma isključivo dojenjem – po prvi put sam počela drugačije razmišljati o svojim grudima. Daju malom živom biću hranu, snagu i imunitet.

Održavaju jedan novi život.

A mogu jedan i uzeti ako ne pripazim.

Moj.

Toliko sam ih počela cijeniti da sam im dala imena – Šejla i Lejla. I javno sam to objavila, zajedno uz fotografiju na kojem dojim svoje čedo.

Naravno da sam odmah preispitivala umjesnost te objave, tako osobne. Pitala sam se kako će na to gledati moje kolege, prijatelji mojih roditelja, kolege moga muža i je li zaista svi oni moraju znati da sam pobijedila strah od dojenja bilo gdje u javnosti? I koliko sam blesava da moje grudi imaju imena?

Hoće li im biti neugodno?
Kome je to bitno?

Jer, sramota je pokazati komad kože dok dojiš dijete, a nije sramota pokazati sve što imaš u dekolteu.

Još uvijek se na blagajnama širom zemlje skrivaju tamponi kao kazneno djelo i ulošci stavljaju u neprozirne vrećice. Šuti se o zloćudnim bolestima, kriju se i opisuju nekim drugim riječima.

Samopregled dojki je sastavni dio svakodnevnice, trebao bi biti rutina, kao pranje zuba.

Ispipaj ih.

Uspavajte djecu, upalite svijeće, popijte po čašu vina. Digni ruke visoko iznad glave pa pusti njega da ih ispipa, nemoj se smijati.

Sve bitke su teške.

Sve bitke, nažalost, ne vode pobjedi.

Bolje je spriječiti nego liječiti, a i liječiti je lakše na vrijeme.

Što više pričamo o pregledu grudi, više nam grudi ostaje. Sačuvanih od tog strašnog raka.

Za pipkanje.
Za ljubljenje.
Za hranjenje.
Za voljenje.

Nije samo ovaj mjesec borba. Svaki je…

Kako se Vaše zovu? Kad ste ih zadnji put vodile na pregled?