„Da me razumije. Da imam nekoga tko me stvarno poznaje. Nekoga tko je na mojoj strani, bez obzira na sve. Nekoga tko me voli. Duboko, za pravo. Nekoga tko me voli „više od svega na svijetu.“ Da budem sigurna. Da me spasi. Da me spasi time što me voli.“

Na 736 sranica ispisana je autobigrafija jedne od najpoznatijih glumica bivše Jugoslavije i s pravom vas, kao čitatelja, može prepasti toliki broj stranica. S druge strane, za jedan život je taj broj premalo, posebno za nevjerovatan život Mire Furlan, kakvog ćete ga doživjeti čitajući knjigu, bez obzira da li vas oduševila ili razočarala.

„Voli me više od svega na svijetu“ prati odrastanje i život mlade žene bez naglašenog pripadanja bilo kome i bilo čemu, narodu i zemlji ponajmanje, koja ne razmišlja o pripadnosti dok se ne „zakuha“ a i tada vjeruje da je sva ta priča prolazna i da će život normalno nastaviti , žena koja je svoja, u svakom smislu, možda i zahvaljujući činjenici da potiče iz nacionalne „mješavine“.

Mira otvoreno i bez zadrške piše o vječnom pitanju na ovim prostorima – ČIJI SI? Tog pitanja se ne možemo riješit, ne možemo prihvatiti da nas određuju brojni faktori na koje nemamo baš nikakav uticaj, ponekad težak teret dobijamo samo rođenjem, pa ispaštamo cijeli život.

Svoj život opisuje direktno, bez da ga idealizira, opisujući svoja nadanja, razmišljanja, zaljubljenosti ali i strahove, depresije, pokušaj samoubistva. Postaje žrtvom propagande zbog nezainteresiranosti za nacionalnu pripadnost u vrijeme rata. Odbija birati strane i odlazi tamo gdje će uvijek biti i ostati stranac.

Ne mogu da kažem da sam oduševljena knjigom, pred sam kraj me dosta namučila. Čini mi se da se mogla skratiti i 250 stranica a da se ništa ne izgubi, baš suprotno, olakšala bi čitanje. Možda jer je knjiga pisana na engleskom pa prevođena na naše jezike (vjerujem da se putem dosta izgubilo),  možda jer nije objavljena za Mirina života.

Čitajući, Miru sam doživjela kao preosjetljivu, ponekad vrlo umišljenu, u nekoliko navrata situacije o kojima piše činile su mi se preuveličanim. Najviše sam facinirana pričom na početku, pričom o njenim roditeljima, baki, neobičnoj obitelji koja bi danas bila opisana kao totalno disfunkcionalna a koja je nju poticala i ispunjavala san nje, trogodišnjakinje – da je vole više od svega na svijetu. Potreba za takvom ljubavlju provlačila se kroz cijeli njen život (više puta mi je mirisalo na opasnu patologiju) i čini se da ju je pronašla u svome mužu Goranu i sinu kojem je i posvetila knjigu.

Nisam oduševljena knjigom ali ne mislim da nije vrijedna čitanja, važno ju je pročitati iz mnogo razloga. Iako se nisam mogla povezati s pripovijedanjem, posebno u vrijeme ratnih događanja jer sam bila premlada kada se događalo sve o o čemu Mira piše, shvatila sam da imam jednak problem identificiranja sebe kroz samo jednu naciju za koju se kasnije po automatizmu veže određena religija, određen stil i način života.

Mogla je Mira iskoristiti svoju autobiografiju da opravda svoje postupke devedestih godina, ali nije. Ona opisuje sebe i svoj život pomireno, bez gorčine, tuge i predbacivanja i ostaje vjerna svojim idealima i potragom za ljubavlju.

Tek na samom kraju svoje priče, ukoričene i nažalost životne, osvijestila je da ljubav koju neumorno traži od drugih nije bitna koliko ona koju nosi u sebi:

Ali onda čujem svoj arogantni glas iz djetinjstva: “Želim da me vole više od svega na svijetu.” “I vole te”, govorim tom razmaženom derištu. “Ali čak i ako ne, to nije važno. Važno je da ti voliš njih. To je dovoljno”, kažem i gledam kako se plavi Jadran ljeska na suncu. Moja ljubav je dovoljna.

Ovo može biti i jeste samo recenzija na knjigu, nikada na sami lik i djelo Mire Furlan. Možemo raspravljati o uvjerenjima koje nosimo, kritikovati s vlastite polazišne tačke ali odvažnost, nepokolebljivost pa i tvrdoglavost Mire Furlan je neupitna, i onda kada se borila sama sa sobom.

Posebno tada.