Kao i prošlih godina, i za 2023. godinu izabrala sam riječ koja će mi služiti kao smjernica i vodilja ukomponirana u većinu mojih aktivnosti, jer moji novogodišnji ciljevi donošeni godinama su vrlo rijetko bivali ostvareni. Umjesto strogih novogodišnjih odluka jedna izabrana riječ mi služi kao konstantan, a opet nježan podsjetnik da održim fokus na pozitivnu promjenu koju trebam.

Moja riječ za ovu godinu je organizacija.

Godinama sam kraljica neorganiziranosti a sada u tridesetim godinama i nakon dvoje djece je vrijeme da si to i priznam. Sebi i drugima sam činjenicu da ne stižem, da sve radim u zadnji čas, da se pakiram sat vremena prije putovanja, da darove kupujem na dan rođendana i da vrlo, vrlo rijetko znam gdje mi što stoji predstavljala kao spontanost, nepredvidivost i „jaSamJednostavnoTakva“ priču.

Istina je da neorganiziranost nije karakterna osobina, nepromjenjiva i stalna. A bome ni lijenost, neodgovornost i konstantna odgoda svih zadataka koji nam nisu najmiliji nije spontanost. Ali teško je  sve to nabrojati sam sebi i reći: pa vidi, to sam ja, to je do mene, to je moja greška.

Godinama sam se provlačila jer moja neorganiziranost nije previše uticala na moj svakodnevni ritam života. Živjela sam sama i nered koji bih proizvodila ne vraćajući stvari na svoje mjesto, ne zatvarajući tegle, kreme i ladice, riješila bih s par sati pospremanja kada bi me nered ili nedostatak vremena počeo gušiti.

Onda je došla selidba, brak pa djeca i ja sve češće nemam daha. A nemam ni onih par sati na raspolaganju da sve za čas dovedem u red jer djeca imaju svoje rasporede koji nemaju baš nikakve veze s mojima.

Pa sam obećala sebi, po stoti put, da ću drugačije. Zašto mislim da bi ovaj zaista i mogla uspjeti?

Napisala sam, zapisala, obećala negdje gdje se vidi, nije samo u mojoj glavi. Rekla sam naglas. Nerovoza je sve veća, raspoloživog vremena sve manje.

Stvari koje mjesecima stoje gdje im nije mjesto, stvari koje nemaju svoje mjesto, stvari koje previše vremena čekaju da budu negdje smještene, a sve pod izgovorom da je naš stan mali, da nema dovoljno skladišnog prostora, da ormari nisu kako treba, jelovnici koji nikada nisu isplanirani jer nemamo vremena, jer je dan prekratak, teme o kojima bih rado pisala, blog koji je utihnuo a veseli me, recepti koji nikada nisu isprobani, roba prerijetko izabrana kao jutarnja kombinacija za posao jer nije bilo vremena dan ranije za peglanje, za depilaciju, za kupovinu čarapa, druženja koja se odgađaju jer nemamo nikoga da nam uskoči, vikend izleti s djecom koji propadnu jer moramo pospremiti nered stvoren tokom tjedna plus onaj nikad doveden u red…imalo bi se još štošta dodati.

Nije da nema istine u nabrojanom, nije da nema umora koji u drugi plan prebaci sve ideje ali većinom su izgovori, dosadašnje navike ili još gore onaj momenat kada se nekome bliskom požalimo pa čujemo rečenicu:

„Svima nam je isto, pa to je život.“

E pa, neću više da mi „to“ bude život.

Život mi zna biti dovoljno brz i težak da stvarno želim prestati dodatno ga otežavati i ako mogu napraviti nešto da olakšam svoju svakodnevnicu, stvorim si malo vremena za stvari u kojima uživam, želim otkriti i naučiti kako.

Naš dom je često u kaosu i nemam se namjeru ispričavati što je tako. Imam malu djecu i najčešće biram da umjesto čišćenja, slaganja i reorganiziranja sunčan dan provedem s njima vani ili kišni ispod dekice na podu, gledajući crtić. Banja je umrljana pastom za zube, jer oni će sve sami. Poslije posla jedva stignem skuhati a ne još sve iza i pospremiti. Da, realnost je tačno takva ali je jednako istina da održavanje našeg doma čistim i urednim mene čini boljom mamom, koja ne viče radi gluposti nerovozna zbog stvari u kojima se guši i koje ne stiže, spremna da „pukne“ u svakom trenu. Kad je sve na vrijeme i ja sam smirenija.

Organizacija je mnogo više od čiste kuće i ja sam ovu godinu odlučila naučiti više, primjeniti drugačije pa ocijeniti je li vrijedilo.

Poželite mi sreću.

P.S: Svi tips & tricks koje imate i koji provjereno rade su dobrodošli.