Prije svega, na početku, napisat ću da je ova priča imala sretan kraj, na moju veliku sreću, sreću moje obitelji i mojih najbližih prijatelja.

U prethodnih šest mjeseci, manje ili više, upoznala sam bolje nego sam ikada htjela sve silne, zapetljane hodnike dubrovačke bolnice.

Neurologija, neurokirurgija, laboratorij, gastroenterologija, EMNG kabinet, pa opet malo laboratorij, MG kabinet, kabinet za rengen, fizijatar, fizioterapeut, ginekolog, ultrazvuk…

Pa tako u krug, više puta.

Kada sam na početku ove godine, uz čašu vina na brzinu, nonšalantno ispričala prijateljici koju baš rijetko viđam sve svoje simptome, bolove i promjene koje osjećam, vrlo ozbiljnim tonom mi je rekla: „ TI SE PREMALO BOJIŠ ZA SEBE“.

Upravo ta rečenica, par mjeseci poslije, bila je prva koja mi je prošla kroz glavu dok je u neurološkoj ordinaciji doktorica očitavala moju magnetnu rezonancu mozga i objašnjavala mi neophodnost dodatnih pretraga u Splitu kako bi isključili multiplu sklerozu ili neke druge dijagnoze koje je vrlo vješto uvijala u šarene papire a koje ja na ovom papiru ne želim ni pomenuti.

Tako sam upoznala i hodnike Firula za što se iskreno nadam da mi neće više zatrebati.

U isto vrijeme sam dobila potvrdu da su neki ljudi na mome putu čisti blagoslov, dar, melem ili kako god vi nazivali ljude bez kojih vaši životi bi bili mračniji, tužniji i daleko teži.

Sve stane u par rečenica, sada kada je prošlo, dok je u stvarnosti cijeli proces trajao mjesecima, čekanje termina, čekanje nalaza, čekanje da prođu godišnji odmori. Mjeseci u kojima je bilo dana kada sam živjela kao da se sve to dešava nekome drugom i dana kada sam razmišljala zašto se ranije nisam bojala za sebe?

Ja jesam paničar. Kada su u pitanju moja djeca sam najgora, zbog prvog pokvarenog Robijevog zuba sam jedva zaspala i danima se brinula kako će podnijeti odlazak kod zubara, prije svake Tiborove kontrole, koja je jedna sasvim druga priča, uopće ne spavam i vrlo često noć provedem u šetnjama između sobe i toaleta. Davorov vitiligo me na prvu slomio a onda pretvorio u ženu koja je uporno zvockala, vikala, prijetila, plakala sve dok on nije popustio i napravio kompletan sistematski pregled, što je njemu muka živa.

Kako je onda moguće da me nikada nije uhvatila panika zbog sebe same? Kako, pobogu,  nisam paničila kada od silnih trnaca u ruci nisam mogla otvoriti vrata,  ni kada mi je šoljica s kafom ispala iz ruke i razbila se u stotine komada? Zašto nisam paničila kada su se pojavili trnci u nozi nego sam ih istog trena pripisala starom dobrom išijasu (kao da to nije dovoljno za paniku) i istog trena počela ignorirati?

Zašto sam sve druge čudne, povremene simptome pripisivala samo umoru? I zašto, zašto je u mojoj glavi bilo normalno da budem do te mjere umorna da sve te simptome uopće imam?

Nemam odgovor.

Ali imam odgovor na pitanje koje sam se često pitala prije cijele ove storije, kako se ljudi uspiju promijeniti „preko noći“, kako uspiju uvesti promjene koje im život podignu na nove levele, kako pobijede sebe?

Vrlo jednostavno.

Dogodi se momenat u kojem nas život ošamari na različite načine i natjera da propitujemo sve do tada proživljeno, stvoreno, ostvareno i propušteno: od poslova do svih naših odnosa,  partnerskih i prijateljskih, svih sistema podrške koje imamo ili koje pružamo drugima i po kojoj cijeni.

Nekada je potrebno više takvih momenata da jasno vidimo kako cijena koju plaćamo za sve prethodno pobrojano je previsoka i da mi jednostavno više nemamo ju čime plaćati.

Ovo je, valjda, bio moj završni momenat.

Prje par dana sam naletila na rezultate istraživanja prema kojem 45% žena starijih od 30 godina ne pronađe vrijeme za svoje zdravlje jer su prezauzete brigom o zdravlju svoje obitelji, prvenstveno djece.

Je li to bio i moj razlog?

Ne.

Ja sam se samo premalo bojala za sebe sve ove godine, vjerujući da se teži oblici različitih bolesti pojavljuju u kasnoj životnoj dobi, vjerujući kako ja imam sasvim dovoljno vremena da počnem vježbati, prestanem jesti kruh koji mi toliko evidentno smeta jednom za sva vremena a ne samo pri svakom novom napadu Candide koju sam ugošćavala svako malo, kao najmilijeg gosta.

Na početku sam napisala da je ovo priča koja ima sretan kraj.

Oni nalazi koji su ovu priču mogli odvesti u sasvim drugom pravcu su došli onakvi kakvim smo se nadali, kakve smo zamišljali. Nalazi koje još čekamo mi i dalje mogu odvesti život u drugačijim pravcima i promijeniti ga, ali ne a način da ne pišem različite priče po društvenim mrežama i prestanem snimati glasovne poruke u formatu podcasta mojoj raji.

Ako ste u ovoj skupini od 45% koji ne pronalaze vrijeme da zakažu preglede jer se dan samo „izvuče“, koji čekaju novi ponedjeljak da napokon prestanu pušiti jer sami sebi kašlju preglasno & prečesto ili da počnu s tjelovježbom i drugačijim načinom ishrane kako bi se riješili viška kilograma za koje znaju da im mogu ili već ozbiljno ugrožavaju zdravlje, koji se panično boje zubara, igle, ultrazvuka, nalaza i doktora, bez obzira na vaše razloge želim reći da je ponedjeljak sutra.

Briga o sebi nije sebičnost i jedino može i treba biti osobni prioritet.

Jer kad sjedite u ordinaciji slušajući komplicirane latinske izraze od doktora ozbiljnog lica pitate se zašto nikada niste pomislili koliko vas još tih ponedjeljaka uopće čeka.

I da je vrijeme da se napokon počnete bojati za vlastito zdravlje.

Jer kad počnu drugi, bojim se da ste već zakasnili.