Jučer smo slavili Robijev šesti rođendan, koji je sutra.

Nije igra riječi nego udovoljavanje. Izignorirala sam priče da rođendan ne valja i ne treba slaviti ranije, vrijeme je promjenjivo a on je poželio rođendan na plaži. Mnogo toga što Robi poželi ne dobije, jer kao i svakom prosječnom šestogodišnjaku ispunjavati želje bi bilo suludo i financijski neizdrživo. Ali ovo smo mu lako mogli ispuniti i nismo htjeli riskirati.

Gledala sam tog velikog, spretnog dječaka kako s mula skače u more i kako mu prvo izranja mali repić na vrh glave. Gledala sam ga s njegovom  rajom, kako im se veseli i kako mu se vesele.

I pitala se, odakle mi već došli ovdje? Kad prije, kojim čudom?

Ima dana kada mi se čini da sam ga pod srcem nosila jučer a ne šest godina ranije, a ima i dana kada mi se čini da je oduvijek tu s nama. Ljepota majčinstva kada imamo više djece je što sa svakim djetetom razvijamo posebnu vezu. Dio te veze s prvom djecom je i činjenica koju ne možemo ignorirati sve i da hoćemo, ona jesu prva.

Prvi put kada sam gledala kako moje tijelo raste i mijenja se bilo je s njim, prvi put kada sam čula otkucaje srca koje nije moje bilo je njegovo, prve pelene, prvo dojenje, prve kašice, prvi rođendan koji sam planirala, prvi dan vrtića, prvi romobil i bicikl.

On mi je otvorio oči…

Prije njega sam mislila kako je poanta života ostvariti što više zacrtanih ciljeva, prekrižiti s liste što više želja i iz njih crpiti što više sreće i zadovoljstva. S njim sam naučila da je dobar život ispunjen život pun ljubavi i uživanja u najmanjim stvarima koje dolaze putem ali i rješavanje svih teških dana mirne i hladne glave, a tom dijelu nikada nisam bila vična.

Kada je prvi put imao visoku temperaturu mislila sam da je kraj svijeta a onda bi me pogledao ispod onih gustih trepuški dok mi se privija na prsa i osmjehnuo, kao da mi govori kako će sve biti uredu. Kada sam prvi put vidjela niti krvi u njegovoj peleni na moju izgubljenost je reagirao neprekidnim smijehom svojstvenim samo bebama koje su ga tek otkrile. Kada je prvi put završio na ozbiljnijim pretragama gledao je u mene kao u superjunaka i to je trenutak kada sam to i postala.

Zbog njega sam prestala dramiti i reagirati na prvu, u svim mojim odnosima.

Ohrabrio me je da sve ponovim još jednom…

Roditeljstvo je složeno, komplicirano, iscrpljujuće i često frustrirajuće . Ai je u isto vrijeme ispunjavajuće, uzbudljivo i predivno. Kaotično je ali to je najsavršeniji kaos koji postoji i kada ga jednom doživimo rijetko želimo od njega odustati. Pa rodimo još barem jedno J

Robi me učio da se snalazim u tom kaosu. Učio me svemu, nekada lagano a nekada s teže strane, dan za danom otkrivala sam sebe kao majku, moje snage i moje slabosti, otkrila sam kojim danima letim a kojima padam.

Dao je vjetar mojim jedrima i zbog njega sam tako lako plovila morem majčinstva, samouvjereno. Bez imalo sumnje, poželjela sam opet sve ispočetka.

I dok sam umirala od brige razmišljajući kako će se sve promijeniti kada drugu bebu dovedemo doma, plašeći se da će on biti ljut na mene, da će se utvrda koju smo izgradili i koja je savršeno funkcionirala tada popustiti, on je ulogu starijeg brata prigrlio kao da je samo nju čekao te tri godine svog malog života.

Ljubav koju moji dječaci dijele je magična i ja sam zavijek zahvalna što joj mogu svjedočiti svaki dan.

Promijenio nas je…

S Robijem su se rodili roditelji i ja sam se, svjedočeći promjeni muškarca koji je postao njegov otac, iznova u njega zaljubila.

Vjerujem da smo i prije njega bili dobi ljudi ali zbog njega smo postali mnogo bolji.

Vjerujte mi na riječ da nimalo ne pretjerujem kad kažem: tako je lako biti Robijeva mama.

On mi je pokazao put i on me vodi i dalje.

Uči me da ne smijem prestati biti uzbuđena zbog stvari koje me raduju u životu svaki put kad vikne „JEEEEIJ“ za male stvari koje njega vesele, bila to nova knjiga, gleanjecrtića svi skupa na kauču  ili njihova pospremljena soba.

On se neprimjetno, u par minuta, privuče svima koji su mu bliski i dok se ni ne snađemo već je na pola u krilu. U par sekundi nam pokaže da je zapravo vrlo lako pokazati ljudima da nam je do njih stalo, bez mnogo riječi i pametovanja.

Podsjeća me da ljudi ne čitaju misli i da treba pitati ono što želim jer on pita. I baš jer pita često to i dobije, i ne mislim pri tom na poklone. Bez imalo zastajkivanja je našeg prijatelja pitao kada će on sam ići u njegovu kuću da se igra. Pogađate gdje je uživao cijelo jedno popodne?

Mom malo svjetioničaru je sutra velikih 6.

I ja nisam plakala i nemam namjeru. Da, vrijeme je proletilo, da, nedostaje mi ona bezbrižnost i miris bebe, sada nas čekaju veliki i ozbiljniji koraci.

Ali ovaj put nema mjesta suzama.

Ponosna sam na našeg dječaka s odličnim smislom za humor i još boljim pamćenjem zbog čega nas često zaboli glava, znatiželjnom glavicom s repićem na vrhu i zlatnim srcem.

Možda nisam postigla sve što sam htjela, možda mi ponekad teško pada pomiriti se da nikada niti neću imati/uraditi/vidjeti stvari i mjesta koje sam željela ali nikada ne bih mijenjala svoj život ni za što drugo na svijetu.

Zbog mojih dječaka, zbog naše obitelji.

P.S. Hvala ti što nam pokazuješ put, Robi.

Često si pametniji od nas velikih i neka ovo stoji javno da jednom pročitaš, pa makar to iskoristio protiv nas (a hoćeš).