Kada je Robi krenuo u vrtić, tačnije u jaslice, danima prije me bolio želudac. Pripremala sam mu robicu, ruksačić, označavala papučice i krila suze od Davora.

Nisam mogla zamisliti da ću se odvojiti od dva garava oka osam sati dnevno, svaki dan, pet dana u tjednu nakon što prethodnu godinu nismo bili razdvojeni duže od dva sata.

Nisu mi pomagala ni tuđa mišljenja koja nisam tražila, tuđa iskustva koja su me strašila a ni naučna istraživanja/stavovi struke kako dijete nema što tražiti nigdje drugdje nego s majkom do svoje treće godine.

Izjedala me grižnja savjest danima prije polaska u jaslice, pojela me grižnja savjest na prvi dan vrtića i grickala mjesecima poslije, posebno svaki put kada bi pokupio virozu, a skupljao ih je kao danas sličice za album Životinjskog carstva.

S Tiborom je priča bila sasvim drugačija iako je težina razdvanja od dva plava oka bila jednaka.

Zašto je bilo drugačije?

Nisam imala ni trunkicu grižnje savjesti.

Znala sam da je odluka koju smo donijeli najbolja za našu porodicu i da je nitko osim nas ne može donijeti, pa samim tim ni preispitivati.

Možda sam se i ja mogla organizirati drugačije i ne raditi do treće godine starosti mojih dječaka i ostati doma. Pišem možda je nikada nisam pokušala da bi sa sigurnošu znala kako bi to funkcioniralo.

Ali to bi značilo da bi moje „doma“ u najboljem slučaju bilo kod moga svekra jer plaće plaćaju kredite kojima većina ljudi “kupuje” domove i u njima dječije sobe.

Mi nismo izuzetak.

Mogla sam ne raditi i ostati doma, u iznajmljenom stanu kao desetljeće prije. S jednom plaćom ne bih mogla mnogo što priuštiti svojoj djeci što sada mogu i što me čini sretnom, iako mojoj djeci ne bi ništa od toga posebno nedostajalo.

Ali istina je da meni bi.

Meni bi nedostajo život kakav imamo zahvaljujući činjenici da radim i zarađujem. Vjerujem da bih vremenom postala čangrizava, isfrustrirana i na kraju nesretna jer ne živim životom kakav želim.

U životu posloženom kao što je naš, s oba zaposlena roditelja, jaslice su potreba i izuzetno  kvalitetna podrška obiteljskom odgoju. Nije lako na početku ali je neizbježno, našim izborom koji je za mene i moju porodicu zapravo bio i ostao  jedini izbor. Adaptacija prođe i svima bude lakše.

S drugim djetetom je nestala sva moja grižnja savjest, zbog svega što sam znala da želim i što mogu omogućiti svojoj djeci.  Niko ne živi našim životom, ne korača našim putevima u našim cipelama. Bilo čija uplitanja sa strane sam drugi put već znala prekinuti na vrijeme.

Moji dječaci nisu više bebe i ja sve više razmišljam kako je naš pravi posao kao majki vlastitu djecu naučiti sigurno i što bezbolnije odvojiti od sebe, kako je cijeli naš majčinski staž sastavljen od razdvanjanja.

Nosimo ih devet mjeseci pod srcem, osluškujemo njihove kretnje i zamišljamo njihova lica pa ih rodimo, fizički odvojimo od sebe. Kasnije ih odvajamo od onoga što im je najprirodnije, naših grudi. Odvajamo ih od naših skuta, neki prije a neki kasnije, šaljemo ih u vrtiće pa u škole i na kraju ih puštamo da koračaju sami svojim stazama, da budu kormilari svojih života.

Je li lako? Nije.

Je li neophodno? Jeste.

Je li baš neophodno prije treće, pete ili sedme godine?

To je samo vaša odluka. A kada ste u miru s vlastitim odlukama, drugi ih ne mogu pokolebati.

Naša dječica će nas uvijek trebati ali na drugačije načine. Njihov svijet nastavlja rasti i oni lete sve dalje ali mi ostajemo njihovo sigurno mjesto za slijetanje.

U jednom momentu smo cijeli njihov svijet a drugome vežu pertle sami,oblače se sami i vrlo jasno i glasno nam daju do znanja da sve mogu sami. Ni za to nisam bila spremna, još me iznenadi njihova odlučnost ali i to je dio roditeljstva, divan jedan dio.

Mi, mame jesmo i trebamo biti njihove stijene, tu da ih ohrabrujemo, govorimo kako će sve biti uredu, bez obzira kako se osjećale iznutra. Ali je  sasvim uredu da i same budemo nerovozne, uplašene i uzbuđene. Jer njihov prvi dan vrtića je jednako i naš prvi dan vrtića. Njihova adaptacija je i naša adaptacija, njihove nove rutine su i naše.

Da, i ja sam mama koja je plakala prvi dan vrtića, koja i dalje ponekad skoro pa zaplače jer ih ujutro mora snene po kiši i vjetru stavljati u sjedalice i koja jedva čeka da ih zagrli nakon osam sati razdvojenosti.

Grize li me savjest? Ni najmanje.

Sretno vam novo poglavlje vaših života.

Ne otežavajte ga sebi stalnim preispitivanjem odluka koje ste donijeli jer ste ih smatrali ispravnim, zbog tuđih mišljenja i tuđih načina organizacije vlastitih života.

P.S. Ovo je moje lično mišljenje i izbor koji niti u jednom momentu može ili treba umanjiti značaj i ispravnost vaših, drugačijih izbora.