Kada sam vas sinoć na mome Instagram profilu pitala što je to o čemu bi voljeli čitati ove nedjelje uz kafu, nisam očekivala tako veliki broj vaših odgovora, želja i tema pristiglih u samo desetak minuta.

Uvijek me dočeka nespremnom i na neki način iznenadi činjenica koliko vas je, koliko se ljudi skupilo oko mene jedne,  ili kako se to na lijep način sroči – kakvu smo samo divnu zajednicu izgradili, koja više nije nimalo mala.

A jesmo.

I hvala vam na tome.

Hvala vam što ste tu, uz mene, kroz moje instagramske kockice, mnogi već i godinama, kroz različite faze moga i vašeg života. Hvala vam što čitate moje rečenice u nedjeljna jutra, što me pamtite po prokulicama pa mi šaljete upgrade-ane verzije tog recepta koji moram isprobati,naziv nove kafe koja se može kupiti u Šeheru i slike kao dokaz maskare koja stvarno vrijedi.

Hvala što vjerujete mojim preporukama i dijelite mi vaše, čitate knjige koje volim pa razmjenjujemo dojmove. Zahvalna sam na našoj zajednici, zahvalna sam što se neko nepoznat veseli mojim uspjesima, zahvalna sam što ja nepoznata bivam dijelom vaših dana, zahvalna sam na svim poslovnim suradnjama koje sam dobila upravo zahvaljujući stvorenoj zajednici, zahvaljujući vama.

Sve to mi je i dalje nerealno, i dalje se pitam zašto baš ja od svih ljudi na „instagramima“ jer nikada nisam svjesno ulagala i stvarala sadržaj koji će privući tako veliki broj ljudi. Jednom, ima tome i par godina sam i vas pitala – odakle vi kod mene, a po većini poruka koje dobijem i danas, razlog je isti i to me posebno veseli „kod tebe je sve prirodno, životno, realno, pišeš ono što i sama mislim….“

Dok mi je sve ovo što ste do sada pročitali prolazilo kroz glavu sinoć, shvatila sam da zapravo tema za ovu nedjelju ne trebam biti ja nego vi.

Ove nedjelje pišem vam par rečenica, onih par koje svi mi znamo ali opet često zaboravimo, onih koje ponavljam i sama sebi često.

Život nije satkan od velikih, spektakularnih dešavanja iako se ponekad tako čini gledajući profile po društvenim mrežama. Pišem profile jer to zaista jesu, samo profili ljudi koji stoje iza njih, fragmenti života koji su ti ljudi odlučili podijeliti s ostalima. Još mnogo života postoji tamo negdje iza, života o kojem ne znamo ništa, života koji može biti svakakav, i bolji i lošiji od onog prikazanog.

I iza mojih kockica postoji toliko života, svakakvog života satkanog od suza, bolesti, neslaganja u obiteljskim odnosima, svađa i razočarenja, iako ono prikazano u njima jeste realno i stvarno daleko je od toga da samo to živim.

I ne želim da ovo postane priča moje nane Nure koja je mene znala tješiti kada bih se jadala i poredila s drugima rečenicom: „Pusti ti to, i bogati plaču“. Nikad nisam pristajala na takvu utjehu. Prvo, jer se ne želim tješiti tuđim suzama ma iz kojih razloga one padale i jesu li „opravdane po mojim mjerilima“, a drugo i vrlo bitnije – moj život nije za poređenje s nečijim tuđim iz vrlo prostog razloga, živim ga ja. A ja ga sigurno živim drugačije nego što bi itko drugi, vrisnem gdje bi drugi ćutali, smeta mi ono što drugi ne bi ni primijetili, boli me ono što je drugima čisto šega. Niste ni vi izuzetak s vašim životima.

Odluke koje donosimo za sebe će uvijek neko osuđivati, otvoreno ili skrivećki ogovarati s prijateljicama. I to je lako reći, malo teže ide dio u kojem si trebamo priznati da smo često i sami ti koji osuđujemo i ogovaramo.

Život nije satkan od velikih, spektakularnih dešavanja, novih haljina svaki, baš svaki dan i skupih torbica, savršeno uređenih stanova uvijek pospremljenih za odličnu fotografiju iz svih kuteva, fancy restorana i stalnih putovanja i hotela koji zaista oduzimaju dah.

Život velike većine ljudi jednostavno nije. Ako takve stvari čekamo za sreću, malo ćemo sreće doživjeti.

Život je svakodnevica, ustaljena ruta koju prelazimo zatvorenih očiju od doma, vrtića i posla, veselje ako smo ugrabili par sati sna više nego inače, ručak skuhan za sutra, kafa koju nam je napravio neko drugi, veš mašina koja se ne pokvari odmah nakon što joj prođe garancija,

Ako živimo da u takvim stvarima nađemo način da zaista uživamo, da im se veselimo, više ćemo sreće skupiti.

Oduvijek romantiziram život, takva sam, ne umijem drugačije.

Ja stvarno vjerujem da mi je kafa slađa iz najdraže šoljice, iako kafu pijem nezašećerenu, da će mi dan biti bolji ako se sjetim ujutro uključiti muziku prije nego probudim djecu, da je ljubav vrijedna i suza, i vriske i selidbe na drugi kraj svijeta, da miris tek pokošene trave popravlja raspoloženje a miris kolača koji se peče u rerni prekida rasprave. Vjerujem da je život, cijeli naš život u sitnim, običnim, malim stvarima za koje shvatimo da nisu nikada bile male onda kada bez njih ostanemo, kada odu ljudi iz naših života bez kojih te male stvari više nemaju smisla.

Oduvijek romantiziram život i čini mi se da ga baš zbog toga tako intenzivno živim.

Nemojte stvarati konkurenciju koja ne postoji, nemojte porediti svoje divne, stvarne, nesavršene živote ispunjene sitnicama koje samo vama znače  s tuđim kontroliranim i unaprijed smišljenim online kontentom, nečim što je više posao a mnogo manje svakodnevica.

Jer svi smo mi posebni i nečiji razlog za osmijeh, ljubav, sreću.

Neko ima omiljenu šoljicu za kafu jer ste mu je vi poklonili, nekome svako jutro skuhate kafu. Neko je pročitao knjigu koju ste mu poklonili a neko čita posvetu na njenim koricama svaki put kad mu zagusti. Zbog pjesme koju čuje na radiju neko će pomisliti na vas, vaše dijete će miris parfema na nepoznatoj ženi, u autobusu, daleko od kuće u nekom gradu gdje studira ili je na putovanju vratiti kući jer je to godinama vaš parfem, neko će se smiješiti na radnom mjestu ne mareći za sve okol prisjećajući se zajedničkih momenata upravo s vama.

Kako kažu da su otisci prstiju svakog od nas jedinstveni, vjerujem da su i otisci koje ostavljamo svuda oko nas našim umijećem uživanja u životu kroz njegove obične trenutke neizbrisivi. I nama i drugima kada o nama misle.

Nadam se da ću tih tragova ostaviti što više. Nadam se da ćete i vi.

P.S. Tražila sam vas temu i dali ste mi ih toliko da će nesumnjivo pokriti sve nedjelje narednih par mjeseci.

Ove nedjelje vas nisam poslušala ni za jednu, to mi oprostite.

Moj muž kaže da ste sada napokon na njegovoj strani, pitam vas za mišljenje samo da ga ne bih poslušala, i uradila po svom.