Jučer me prijateljica podsjetila na moju sreći i oduševljenje kada sam prije tri godine kao rođendanski poklon od muža dobila blog domenu. Dugo sam željela imati blog,. toliko dugo da mi se ostvarilo onda kada blogove više nitko nije čitao, ali to mi nije smetalo.

Čitat ću ja.

 Još bitnije – pisat ću ja.

Nisam nikakav cijenjeni pisac bez čijih će riječi stati svijet, iz moga pera ne izlaze ljekovite riječi ni za koga osim za mene. Jer to jeste proces u kojem uživam, jedan sat, ponekad dva ako sam sretna, u kojem sjednem uz šoljicu mirisne bosanske kafe s malo mlijeka ujutro ili čašu najdražeg Pelješkog Dingača uvečer.

Dobila sam blog ali objavila sam tek dvadesetak postova u cijele tri godine.

Nije da nemam što za reći, nije da i dalje ne zapisujem svoje misli i zapažanja svakodnevno. Ali, to famozno ali…

Ali bila sam uvjerena da sve treba biti položeno prije nego taj jedan tekst bude objavljen, da mora biti bez ijedne tekst greške napravljene u brzini, da fotografije moraju biti savršene, čiste i da „idu uz temu“, a meni fotografije nisu jača strana. Mislila sam i da imam pravo na taj sat vremena samo onda kada mi je kuća pospremljena, kada su djeca namirena i u krevetu, samo petkom, samo kad nemam što pametnije raditi…

Ukratko, mislila sam da sve mora biti savršeno posloženo da bih ja imala pravo na tih sat vremena sedmično. I zamislite, nisam imala taj sat vremena nikada, jer nikada neće biti sve savršeno posloženo u ovoj fazi moga života li ijednoj fazi moga života ,pa bih odustajala.

I ne samo da sam odustajala nego sam dopustila da nešto što je nastalo iz čiste radosti i veselja postane frustracija,  samo jer nije onako kako sam zamislila.

Znam da to svi u nekom momentu prolazimo. Zašto i kako dopustimo da nam stvari koje nas vesele postanu izvor naših frustracija? Kako određujemo prioritete i kojim ih kriterijima vagamo pa ono što nam donosi veselje, a to znamo da je najbitnije, stavimo na posljednje mjesto?

Mogla bih sada o tome razmišljati, analizirati ali neću baš danas, jer ni danas nemam vremena i ništa nije savršeno. Danas ću samo u svoj svojoj nesavršenoj svakodnevnici krenuti.

Jer nakon što su me, nimalo suptilno, vrlo bitni ljudi u mome životu podsjetili koliko sam bila sretna što imam blog,  što pišem i objavljujem i koliko sam bila ushićena čitajući vaše komentare koji su mi pokazivali da zaista neko ne samo čita ono što napišem nego i istinski uživa u napisanom, odlučila sam presložiti svoje prioritete. Presložiti ih na način da imam taj sat vremenada napravim za sebe nešto što me veseli.

Istina je da godinama i obavezama ne možemo uteći ali odbijam da pod teretom istih prestanem udovoljavati sebi malim veseljima. Ništa nije savršeno položeno ni jutros u mome životu ali zapisala sam ovih par rečenica.

Razmislite, što sve sebi uskraćujete jer čekate savršen trenutak i koliko ste do sada stvari već mogli napravili i u njima istinski uživati da niste čekali?

Hajde da ne čekamo više.

Hajde da samo krenemo.