Prije pet i kusur godina, u Sarajevu je bio dan kao i bilo koji drugi novembarski: siv, kišan i već podobro namirisan prepoznatljivim parfemom sarajevskim za sezonu jesen/zima svake godine Gospodnje.

Kombinacija je to smoga, magle i mirisa ćumura koja ni nakon jednog nanošenja ne izlapi iz nosnica nikad. Ja sam živi dokaz da taj parfem nije vezan čak ni za grad nego ga nosiš sa sobom gdje god da ideš pa ti zna zafaliti ako ga ne osjetiš onim intenzitetom koji guši pluća i tjera na kašalj al majku mu, nekako puni srce.

„Šetali su Ferhadijom, držeći se za ruke“ bio bi sasvim solidan opis ljubavnog para koji iščekuje svaki zajednički susret najmanje mjesec dana, a sitna kiša i ulični svirač u Parkuši sjajna kulisa svake ljubavne priče.

Što bi rekli – kao iz filma.

Osim što je ovaj film bio malo drugačijeg žanra. Šetnja nije imala veze s romantikom nego s Veleposlanstvom Republike Hrvatske u BiH.

Teta u veleposlanstvu je na pitanje kako se njegova djevojka može preseliti kod njega, u drugu državu, članicu EU udahnula da čim prije odgovori ali je ona još brže ispalila – ALI DA SE NE UDAM.

Da se razumijemo, nisam ja netko ko ne vjeruje u brak i zajednicu kao takvu. Naprotiv, prije bih rekla da naginjem drugoj krajnosti koja brak smatra svetinjom koju je tako teško očuvati i sačuvati u današnje vrijeme pa ljude koji su uspjeli u tome preko nekoliko desetljeća gleda kao heroje.

Nisam ja ni netko tko bi htio biti moderan kako se danas često biva – budi drugačiji, jedi drugačije, oblači se drugačije, slušaj muziku za koju znaš ti i onaj ko je izvodi, furaj eko osviještenost, furaj se na  Skandinavce, misli kako niko ne misli iako ne misliš tako, kupuj samo domaće iako nemaš love i ako ti sve to piči po živcima – ne odustaj  samo da bi bio drugačiji.

Ali jesam netko ko ne bi rizikovao nikad, ni najmanje. A ako drugačije ne može, barem da imam neku tačku sigurnosti, bilo kakvu. Malu, malecku, kao priča s kombiniranom kamatnom stopom, daj malo fiksne prvih 5 godina pa  da ne brinem (kao da varijabilna nije moja i kao da vrijeme ne prolazi brzinom svjetlosti).

Ja se samo nisam htjela udati odmah iz veze na daljinu jer koliko je to zapravo vremena provedenog zajedno? A šta ako ne bude to to, šta ako ne bude ni blizu kada smo stalno zajedno kao što je sada, jedan produženi vikend mjesečno i 15 dana godišnjeg odmora? Da prvo ipak testiramo? 1,2, test, test…

Kao da oni koji nisu u vezama na daljinu imaju garanciju…

Teta se iznenadila, zatekli smo je ali nam je izložila i opciju B. Ako dokažemo da smo u vanbračnoj zajednici duže od tri godine, to bi moglo proći, makar neko vrijeme. Naravno, o samom postupku dokazivanja ona ne zna mnogo osim da trebaju dva svjedoka na sudu. Kako bi znala detalje – pa ljudi se jednostavo vjenčaju, nije propustila da doda s izvijenom obrvom u ne jedan, nego sva tri upitnika.

Par sedmica poslije, u kafani kojoj smo bili inventar subotom, nekad sitno iza ponoći dok su tambure odmarale zagrlila sam Minku koja je eto, igrom slučaja tu noć sjedila s moje desne strane i pitala je hoće li mi biti svjedok na sudu, bez sumnje u njen odgovor. Njen odgovor je prekinuo moj dobri drug Kenan, prvi s lijeva, ozbiljnim, njemu nimalo svojstvenim tonom:

„Neke žene ostaju trudne da bi se udale a ti se ovdje prenemažeš i tražiš nulte svjedoke da nas vodaš po sudovima! To zaboravi. Nakon tolikih godina bi tšta bi ti? Garantni list? Saberi se i udaj! Odavno i nije bilo derneka.“

Par dana poslije u susjednoj državi, advokat s kojim se Davor savjetovao oko dokazivanja vanbračne zajednice bez djece se na sva njegova pitanja nasmijao i rekao:

„Ako se volite – vjenčajte se. Ako vam je sud suđen, onda ga barem ostavite za kraj“.

Današnji dan prije pet godina je bio jedini sunčani dan aprila te godine. Sjedile smo Minka i ja na balkonu i tamanile baklave. Haljine su ležale na krevetu u veličinama koje sada sanjamo ako ostanemo budne nakon Dnevnika. Bila sam zbunjena, često su mi rumenili obrazi. I sretna, ushićena, jedva sam čekala. Puno sam pričala, a plakala manje nego što sam mislila. Radovala sam se derneku, svi moji ljudi, svi naši ljudi na jednom mjestu.

I malo mi je bilo muka.

Sad je li od nerovoze ili previše baklave, nikad nećemo saznati.

Kako ide ona izlizana rečenica: Svaka ljubavna priča je lijepa, ali naša mi je najdraža.

Naša se dogodila iznenada, kada je niti jedno nije tražilo i nije se takvoj ljubavi nadalo ali smo brzo shvatili da je to ona prava stvar i da nam je trebala baš takva. Za našu ljubavnu priču borili smo se s uvjerenjima koje smo nosili cijelog života, s običajima koje nismo birali a bez kojih više nismo znali niti htjeli, s drugima i njihovim klimanjima glavom, pitanjima i potpitanjima ili samo tišinom, s daljinama i najbitnije sa samim sobom i svojim očekivanjima, strahovima i nedostajanjima.

Bila je to velika ljubav.

I preživjela je skoro cijelo desetljeće, pet godina braka i zajedničkog života, dvije selidbe, dva-tri kredita i u avanturi roditeljstva svojeglavog trogodišnjaka i desetomjesečne brze bebe kojoj rastu zubi ne da nam da potonemo.

Kažem bila je to velika ljubav jer je sada malo manja ali samo što zbog one dvojice prethodno pomenutih nemamo baš vremena ni energije za veliku. Jedan naš izlazak ili vikend gateway kojem smo se nadali iziskuje uglavnom međunarodne pregovore i organizacije, plus Covid kao šlag na kraju.

Naša djeca su sada mala. Naša snaga za preživjeti dan je često mala. Naš dom je možda po nekim mjerilima mali.  Ali naša obitelj je sada velika. A to je najbitnija stvar koju imamo.

I možda se čini skroz drugačijom naša ljubavna priča danas nego na današnji dan prije pet punih godina ali i dalje hodamo skupa, odlučnim korakom držeći se za ruke kao onog kišnog novembarskog dana Ferhadijom.